joomla social media module

2. korizmena nedjelja - B

2018-02-23-II-sU prvom današnjem čitanju čuli smo kako je Bog postavio Abrahama na kušnju. Zovnu ga: "Abrahame!" On odvrati: "Evo me!" Bog odvraća: "Ne spuštaj ruku na dječaka", reče, "niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga". Možemo u tom kontekstu razmišljati o nekoliko važnih elemenata. Prvo se naša pozornost usmjerava prema žrtvama koje su Bogu mile. Ako se tekst shvati doslovce, onda bismo mogli zaključiti da je riječ o nekom svijetu koji nema apsolutno nikakve veze s nama.

Tko to još danas prinosi žrtve nekom “bogu” kojega bi tim činom učinio drukčijim nego što on jest? No, u ondašnjem povijesnom kontekstu obredi takve vrste bili su nerijetko obavljani kako bi se Bog udobrovoljio i kako ne bi spustio svoj gnjev na narod. Iz tog načina razmišljanja proizlazi prilično surova slika o Bogu koji je željan krvi poput drugih maštom iskovanih bogova. Osim toga, Abraham se nije mogao distancirati od svog vremena. Mi bismo iz današnje perspektive imali brojne prigovore. No moramo iščitati iz ovog događaja ono što je bitno, ono što ima određenu važnost i za nas. Riječ je o stanovitoj vrsti inicijacije u religiozni život, pripreme za ono što u životu slijedi. Na muci se poznaju junaci.

Takvi ljudi ostaju zauvijek dijelom nas samih, oni ne mogu biti uništeni, jer njihove ruke i danas blagosivljaju. Abrahamova spremnost na žrtvu sina jedinca zapravo je nagovještaj žrtve sina Božjega. Ljudi poput Abrahama nemaju straha prići Bogu koji im se očituje u beskonačnoj bliskosti i prisnosti. Usudio bih se reći da u konačnici zbog takvih ljudi živimo, vidimo smisao, i naslućujemo puninu života.

Bog ne poštedi ni svojega Sina nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati. Tu doista nema ništa sporno za shvatiti i prihvatiti. Ako netko dragovoljno dade svoj život za nas, nije li nam time iskazao najveću ljubav, najveće moguće poštivanje? Ako je neki vojnik na ratištu bio naš prijatelj i izgubio život radi nas nije li time pokazao svoju najveću ljubav? Ako Bog u čovjeku Isusu Kristu umire za sve nas, dakle i za neprijatelje, o kakvoj je onda ljubavi riječ? Što nas može od takvog Boga odijeliti?

Zgoda preobraženja u tom smislu je više nego znakovita. Ilija i Mojsije nisu prah i pepeo već dionici neke druge stvarnosti, bliži Bogu nego što su za vrijeme ovozemaljskog života bili. S njim sada razgovaraju, a on je u haljinama koje nijedan bijelilac ne može tako izbijeliti. Petar kaže: uhvatimo ovaj trenutak, produžimo ga u vječnost. Neka naša radost bude trajna. Neka vječno tako bude. Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. Nije znao što da govori.

"Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!" Oni su doživjeli mistično iskustvo koje ih upućuje na ono što će se zbivati onima koji su u Njega povjerovali i koji su ga slušali. Bili su dionicima neke druge stvarnosti za kojom svi ljudi u dubini svojih bića čeznu i žude. O tome ne treba govoriti dok Sin Čovječji ne ustane od mrtvih.

Alojz Ćubelić, OP