porta23-18

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.
Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.
A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«

 

Odlomak Markova evanđelja (Mk 7, 31-37) opisuje izliječenje i ozdravljenje gluhonijemoga čovjeka na području Dekapolisa (radi se o savezu deset gradova istočno od rijeke Jordan, koji su se nalazili na području sadašnje države Jordan). Kroz ovo Isusovo čudo iscjeljenja evanđelist želi pokazati kako Isus krši sve one odredbe koje su Židovi imali protiv pogana i njihova teritorija, budući da su ih smatrali izvorom (obredne) nečistoće. Zato pobožni Židovi nisu bili u doticaju s njima niti bi u te krajeve zalazili. U njihovim očima za pogane nema nade. Oni su kod Boga otpisani. Radi se o izgubljenim narodima. Marko, koji jedini među evanđelistima, donosi izvještaj o ovom čudu, ima namjeru pokazati da Isus ne prihvaća te stavove. Način kako Isus postupa s gluhonijemakom za njegove suvremenike je bilo nešto neviđeno, što ide u krajnost, napose kad Isus dodiruje, tj. uši i usta ovoga patnika. Isuov cilj nije samo jednostavno proći kroz taj kraj poganski na put(ovanj)u prema cilju, nego Isus zastaje i bavi se bolestima, patnjama i problemima pogana.

Marko prikazuje Isusa kao pravoga tadašnjega liječnika (iscjelitelja): "utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika." Jedini detalj po kojem se Isusov postupak ističe i razlikuje jest kada, "upravi pogled na nebo". To je očita gesta molitve, traženje ili prošnja nečega od Boga budući da pogled upravljen na nebo znači gledati Božje prijestolje odnosno razgovarati s Bogom. "Effata", riječ koju izgovara nije magična riječ ili čarobna formula iscjelitelja nego je riječ Božje moći koja može čovjeka ozdraviti kako bi se otvorili uši, razriješio jezik, te srce i razum budu prosvjetljeni. Također u izvještaju je sadržana lekcija diskrecije ili šutnje. "A Isus im zabrani da nikome ne kazuju." Zašto Isus izričito traži da se to čudo ne razglašava naokolo? Isus jednostavno ne želi biti isključivo prepoznat i zapamćen kao čudotvorac, kao onaj koji je izliječio gluhonijemoga poganina. Evanđelist Marko razumije da se Isusa ne može u potpunosti razumjeti i shvatiti njegovu osobu i poslanje ako se jedino promatraju Isusova čuda. Potrebno je pred očima imati cijeli njegov život u kojem je naviještao Radosnu vijest i blizinu Kraljevstva Božjega. Bog djeluje po Isusu kada liječi bolesnike jer Kraljevstvo Božje u sebi nosi poruku pobjede na silama i moćima zla. Pogotovo, imajući na umu, što su bolesnici tada smatrani "zarobljenicima" ili "robovima" Sotone (Zla).

Isusov „dodir" djeluje poput Božje ruke koja oslobađa sluh i odvezuje jezik. Značenje i doseg opisanog ozdravljenja nije samo u pobuđivanju divljenja i čuđenja zbog Isusova čudotvornog djelovanja nego je usmjereno na očitovanje da ovaj izliječeni poganin sada sa zdravim sluhom može čuti poruku Evanđelja. Oslobađajući njegov jezik za govor, Isus daje do znanja da će moći Radosnu vijest, koju je od Isusa čuo i primio, naviještati u svom daljnjem životu, koji je nakon susreta s Isusom promijenjen i nov. U ovom događaju Marko vidi lekciju koju je njegova zajednica vjernika, kao i mi dan, morala prihvatiti. Bog djeluje uvijek među onima koji žive na granici bijede i smrti. Bog je uvijek solidaran s njima i ta se solidarnost traži i od nas, Isusovih učenika.