Vjera kao dar služenja životu

grow-in-faithAko tražimo odgovor na pitanje zašto netko (ne) vjeruje u Boga, moramo ga potražiti u čežnji, duboko skrivenoj u svakom čovjeku, za Bogom. Najčešće kada se suočimo s graničnim iskustvima u životu ili nakon što proživimo iskustvo nečega vrlo važnoga, shvatimo da ta čežnja u nama postoji. Ta čežnja je usko povezana s drugom čežnjom, urođenoj svakom čovjeku, za potpunom srećom.

Potpunu sreću moguće je naći samo u Bogu, koji je čovjeka stvorio, poznaje ga i voli ga. Molba apostola Isusu: „Umnoži nam vjeru!" podsjeća nas da vjera nije isključivo ljudska sposobnost. Ona je Božji dar, plod Božje milosti s kojom čovjek surađuje kako bi (po)svjedočio svoju vjeru. Narav vjere nadilazi razinu znanja ili poučenosti. Ona traži osobni odnos s Bogom i u taj odnos nužno je uključiti u potpunosti samoga sebe. U vjernosti, pouzdanju i predanju Bogu, pogotovo kada je najteže, snaga je i moć vjere. Kada Isus govori o vjeri kroz sliku gorušičina zrna, želi ukazati da ne postoji mala ili velika vjera: isključivo postoji samo vjera ili nevjera (malovjernost). Imati vjeru čovjeka vodi u područje „nemogućega", što Isus izražava slikom presađivanja dudova stabla s korijenom u more. Prema Isusu, onomu koji istinski vjeruje sve je moguće. Suočavanje s nemogućim, gledajući i mjereći ljudskim očima, nije stvar jake ili slabe vjere, nego je pitanje vjere ili nevjere. Govoreći apostolima o vjeri kroz sliku sluge (beskorisnog), Isus otkriva u čemu je pravedan odnos prema Bogu. Naša vjera ne čini Boga dužnicima nama. Vjerom ne stječemo pravo na plaću kod Boga, što su posebno farizeji smatrali u pogledu vlastite vjere. Isus vjeru prebacuje iz kategorije zasluga u „dužnosti" prema Bogu. Vjerovati je naša dužnost ili obaveza jer smo Božja stvorenja. Vjerujemo u Boga, ne zato što bismo nešto zaslužili kod Boga ili imali pravo zahtijevati pred Bogom naplatu za učinjene zasluge ili čine vjere, nego zato što se želimo u potpunosti osloniti na Boga, imajući povjerenje u njega da nas nikada neće ostaviti same ili iznevjeriti. Vjera je dar koji čovjek može u zahvalnosti primiti i prihvatiti od Boga ili će taj dar prezreti, odbaciti i izgubiti. Naše je služiti u ljubavi otajstvu života. To je naš dio posla. Ljubav se ne boji suženja. Ona ne traži plaću za svoje služenje jer bi prestala u tom slučaju biti ljubavi i pretvorila bi se u interes. Naše je obaviti ono što je u našim mogućnostima, služiti Božjoj volji i promisli vjerno, obavljati ono što nam savjest zapovijeda. Zbog toga mi svojim zaslugama i molitvama ne činimo Boga našim dužnikom. Mi smo njegovi dužnici što god učinili. Bog ne duguje nama zahvalnost nama, mi dugujemo zahvalnost njemu. Naše je Bogu vjerno služiti Bogu ovdje na zemlji dok ne zajedno ne obavimo ono što je u njegovom planu. Na kraju uvijek ostaje pitanje: imamo li povjerenja u Božji plan s nama? Marko Bijelić OP