U zahvalnoj vjeri očituje se slava Božja

The-Ten-Lepers-John-SteelPrema G.K. Chesterstonu, jednom od najplodnijih autora u prošlom stoljeću, mjerilo ili test svake sreće je zahvalnost. Biti zahvalan je način kako čovjek otkriva tajnu života. Život je Božji dar. Za vjernika, euharistija, kao sakrament našega spasenja, jest zahvaljivanje Bogu u Isusu Kristu. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Zbog toga je euharistija „zahvaljivanje", koje nas uči duhu zahvalnosti. U svjetlu spasenja koje je Isus učinio po svome križu, euharistija je čin zahvaljivanja i hvale nebeskom Ocu za sva dobročinstva i za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem.

Na svetu misu dolazimo s tim stavom zahvalnosti, koji nas podsjeća na našu ovisnost o Bogu, da pred Bogom imamo samo jedno „pravo" kod Boga, a koje je ujedno izvor svih drugih Božji darova, milosti i radosti u našem ljudskom i vjerničkom životu: biti voljeni i ljubljeni od Boga. U kontekstu zahvalnosti je zanimljiva reakcija deset gubavaca koji su ozdravljeni Isusovim riječima, ali se samo jedan vratio zahvaliti Isusu. Taj koji je pao ničice, k nogama Isusovim, bio je stranac, Samarijanac. Sva desetorica su ozdravili jer su povjerovali da im Isus može pomoći, da ih doista može „uskrisiti" jer guba je u to vrijeme bila „živa smrt", budući da su oboljeli i zaraženi gubom tretirani skoro kao mrtvaci. Zabranjeno im je bilo dolaziti u doticaj za živima i zdravima. K tome je ta bolest bila neizlječiva. Isus ne čini neki posebni znak nego jednostavno gubavcima kaže da se pokažu svećenicima, koji su imali autoritet pregledati i službeno potvrditi ozdravljenje, te dopustiti reintegraciju u društvo, tj. povratak k svojim obiteljima. Zašto se je samo jedan vratio i pokazao zahvalnost? Vjerojatno zato što su druga devetorica smatrali da je zdravlje njihovo pravo. Čovjek se ne zahvaljuje na onome što je njegovo. Samo je jedan shvatio da je ozdravljenje prije svega veliki Božji dar. U ozdravljenju je prepoznao nezasluženi trenutak Božje milosti. Za razliku od devetorice koji se nisu vratili, ovaj stranac u Isusu nije vidio samo nekoga tko će mu pomoći ostvariti vlastito pravo i interes, nego je u njemu prepoznao Mesiju, Sina Božjega. Otkrio je Božju prisutnost u svome životu. Zbog toga se je poklonio. Jedini ispravni stav čovjeka pred Bogom i njegovom prisutnošću jest klanjanje u srcu i životu. Za razliku od devetorice ozdravljeni Samarijanac je vjerovao u Isusa. Istinska vjera nas uči zahvalnosti pred Božjom nazočnošću. Isusove riječi njemu: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!" govori da on nije doživio samo ozdravljenje nego i spasenje. Spasenje nije u primanju nečega od Boga, nego u otvorenosti vlastita života i bića Bogu i njegovoj spasenjskoj prisutnosti. Marko Bijelić OP