Vjerujemo i živimo uskrsnuće jer smo djeca Boga živoga

saduceosMi vjerujemo u uskrsnuće što je sastavni dio ispovijesti naše vjere. Isusovo je uskrsnuće temelj i srž naše vjere. Ali pri tome ne mislimo da vjerujemo u „drugi život" nego u „vječni život" kao plod našega spasenja, koje je jedino ostvarivo s Bogom i po Bogu. Bez te vjere naša kršćanska nada uopće ne bi bila živa odnosno život(vor)na. Smrt i uskrsnuće kao poveznice sadašnjeg i budućeg vječnoga života nas podsjećaju da smo pozvani živjeti sadašnji život, ali i vječnost. Ta vječnost nam je obećana i pripravljena po Kristovu uskrsnuću. Ispovijedajući vjeru u uskrsnuće mrtvih i život vječni, svjedočimo čvrstu i nepokolebljivu nadu da će, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek živjeti s uskrslim Kristom, te da će ih on uskrisiti u posljednji dan. Na više mjesta u evanđeljima Isus tvrdi da će mrtvi uskrsnuti.

Suočen sa smrću prijatelja Lazara i neutješnom žalošću njegove sestre Marte, Isus tvrdi da je on sam uskrsnuće i život: tko god u njega vjeruje, ako i umre, živjet će. U susretu sa saducejima, koji niječu besmrtnost duše i uskrsnuće mrtvih, iznesen mu je apsurdni slučaj neke žene koju su ženili sedam puta, nakon što su joj umirali muževi jedan za drugim. Ova podrugljiva smicalica je zaključena s pitanjem na kraju, svojevrsnom zamkom Isus: „Kojemu će od njih ta žena pripasti o uskrsnuću?" Iako su saduceji bili uvjereni da im Isus neće moći odgovoriti, Isus pitanje prenosi u drugu dimenziju, ističući da život nakon smrti, po uskrsnuću, nije nastavak ovoga zemaljskoga života, nego u potpunosti novi život u Bogu. Tako da nakon uskrsnuća prestaju sve veze zemaljskoga života jer se radi o potpuno novoj stvarnosti. Život vječni je apsolutna novost, u potpunosti oslobođena svega što je vlastito zemlji i prolaznosti. Upravo evanđeoska slika o ženidbi koja po uskrsnuću „prestaje" otkriva nam da je prekogrobni život po uskrsnuću potpuna novost. Kada govorimo o uskrsnuću i životu vječnome važna je Isusova tvrdnja da je naš Bog Bog živih. Bog je čovjeka pozvao u život i zato Bog hoće da čovjek živi. U tome se nalazi korijen tajne čovjekove „besmrtnosti" i vječnosti. Ona proizlazi iz povezanosti čovjeka i Boga u vječnoj ljubavi. Onaj tko živi ljubav prema Bogu i čovjeku, već sada živi tajnu uskrsnuća jer time potvrđuje svoju pripadnost Bogu. Samo kroz tu povezanost i pripadnost Bogu čovjek snagom uskrsnuća pobjeđuje smrt. Sam Bog postaje naš život. U tom kontekstu život nakon smrti i uskrsnuća nije čovjekovo ostvarenje samoga sebe ili realizacija vlastitih potencijala, ono je poniranje u Božji život, dar Božje ljubavi onima koji žele njemu pripadati, biti njegovi. Marko Bijelić OP