Skrušeno srce

srceJedno od najdražih mjesta u samostanu za učitelja Fulgencija je bio samostanski vrt. Skoro svaki slobodan trenutak, napose lijepe i sunčane dane provodio je u njemu, brinući o cvijeću i povrću. Njegov učenik Feliks baš i nije bio nešto odveć "lud" za "čačkanjem" po zemlji. K tome učitelj je u vrtu uvijek volio raditi u tišini i šutnji. Jednog popodneva u vrtu ga je upitao učenik: ‘Što znači skrušeno srce’, koje je brat Irenej spominjao jutros u svom duhovnom nagovoru? Učitelj nije dizao pogled sa suhe i ispucale zemlje, budući da već dugo kiše nije bilo. Tek nakon petnaestak minuta ustao je, sjeo na klupu i pozvao Feliksa.

U ruku je uzeo komad zemlje i rekao: „Vidiš ovu zemlju, sva je tvrda. Pogledaj njezin gornji sloj, izgleda kao kamen. Zbog toga je voda ne može natopiti nego se mora razbiti taj kamen, okopati je. I dok se to ne učini, ne možeš u nju ništa posijati ili posaditi. Ali gledaj sada!“ Zatim je malom motikom zdrobio zemlju i natopio je s vodom. „Pogledaj sada! Sada je tek spremna da primi sjeme koje će moći proklijati i donijeti plod.

Isto je i s našim srcem, ako se ne pokajemo i skrušimo, nalik smo tvrdoj zemlji i nismo spremni primiti vodu Božje milosti. Skrušeno srce znači upravo to: zdrobiti u sebi tvrdoću i oholost srca motikom poniznosti i pokajanja i tako omogući da sjeme Božje riječi isklija i donese plod u nama.„