40 ljubičastih misli / Korizma 2019.: 6. NAPAST

hoio

 

Dio naše svakodnevnice su napasti, koje se javljaju u životu neovisno o našoj volji. Čini se da danas lako dolazimo u različite napasti. Njima započinje u srcu duhovna bitka, duhovni boj protiv grijeha i napasnika, tj. samog Sotone. Onaj tko se želi oduprijeti napastima mora biti spreman na tu duhovnu borbu, koja se odvija na svim razinama ljudskog bića i uključuje cijelu osobu. Kao u svakom ratu i boju, tako i u duhovnoj bitci se traži budnost budući da bez nje neprijatelj će te zateći nespremnog, iznenaditi i pobijediti. Korizma je vrijeme kada duhovnu budnost dižemo na najviši stupanj, napose u borbi s vlastitim slabostima i napastima. Zaziv u Očenašu „ne uvidi nas u napast" je molbenica za budnost jer u svakom trenutku života može se nalaziti skrivena i zamaskirana zasjeda „lašca" i napasnika kojom nas želi navesti na grijeh, tj. neposluh i nepovjerenje Bogu. Bez budnosti lako možemo pasti u mrežu laži i napasti „oca laži". Napasnik dobro poznaje naše slabosti i sklonosti. Sami se ne možemo suprotstaviti zlu jer smo ranjeni grijehom. Ne smijemo zaboraviti da je zli odnosno napasnik , kao (ot)pali anđeo, inteligencija ali bez „srca" i trunke ljubavi. Zbog toga je čovjeku u dnevnoj borbi s napastima potrebna Božja zaštita i milost. Iz duhovnog boja s napastima spoznajemo da je čovjeku bolje se pouzdati i imati povjerenja u Božju pomoć nego u vlastite sposobnosti i otpornost Zlu. Ali možda je najveća napast uvjerenje da napasnika, Sotone, nema, tj. da je daleko od našega života. U početku se svaka napast i grijeh javljaju u životu kao nešto banalno ili trivijalno. Na početku svaka napast i grijeh izgledaju skoro „nevino" kao beznačajna paukova nit u nekom zaboravljenom kutu našega života. Ali ta niti s vremenom postaje uže kojom je moguće privezati velike brodove, zavezati i porobiti najjače volje. Budnost ne potcjenjuje neprijatelja. Omiljeno „pakovanje" napasti za Sotonu jest čovjekovo samoljublje: biti zaljubljen sebe i sebe postaviti kao središte svijeta. Njegovo umijeće zavođenja pomoću napasti je ponuditi čovjeku nešto"nenormalno" pod etiketom normalnog da bi ugodio njegovom egu, sebičnim interesima i samodostatnosti. U korizmi kada molimo u Očenašu „ne uvedi na napast", možda bismo prvo trebali misliti na tu napast da ne zaboravimo da napasnik postoji i da je on naš prvi i glavni neprijatelj. On je neprijatelj čovjekova života i njegove (iskonske) sreće. Ali on nas, uvijek budan i spreman, čeka u pustinji naše duše, kamo se moramo zaputiti ako želimo otkriti, spoznati i sačuvati vlastiti identitet. Svaka napast u svojoj srži je udar na onaj identitet koji nam je Bog podario: čovjek je stvorenje na Božju sliku. Otac laži želi taj naš identitet ukrasti, „falsificirati", izbrasiti Boga iz njega. Zato svaka napast vodi k neposluhu i pobuni protiv Boga i čovjekove ovisnosti o svom Stvoritelju. Svaka napast nas dovodi pred odluku i izbor: biti po mjeri svijeta ili biti (ostati) Božje djete? Svaka napast je zavodnikov pokušaj trgovine s nama. Nagovara nas da se odreknemo svoga identiteta, dostajnstva i časti koju imamo kao djeca Božja, a zauzvrat nam nudi kruha i igara, slavu i užitke ovog svijeta. Svaka napast u sebi nosi sjeme prve napasti: jesti sa zabranjenog stabla spoznaje dobra i zla i postati poput Boga, oni koji će određivati i postavljati granicu između dobra i zla. Uvijek u sjeni oholosti čovjekova srca prebivaju napasti. Marko Bijelić OP