40 ljubičastih misli / Korizma 2019.: 14. SVETOST

DFGF1

 

„Ovo je volja Božja: vaše posvećenje" ( 1Sol 4,3)
Iako nisu rijetki kršćani koji na svetost gledaju kao na „luksuz", „ekskluzivno pravo" ili izvanredno ostvarenje nekih (velikana) u povijesti Crkve, ipak svetost, napose u svjetlu Biblije, je zadatak ili „domaća zadaća" svakog vjernika. Zašto bismo se trebali „opterećivati" Božjim pozivom na svetost? Čisto iz jednostavnog razloga: zato što želimo doći u nebo i imati život vječni. Sam trud ili nastojanje da se živi kršćanski, nasljedujući i postajući što sličniji Isusu, usmjeren je k svetosti života, potpomognuta odnosom prožetim ljubavlju prema svakom čovjeku. U tom pothvatu svetosti pomaže nam Crkva, koja je sveta, osim što je jedna, katolička i apostolska, ali ne našim ljudskim nastojanjima već Kristovim zaslugama, koje on dijeli s nama svojom milošću. Uloga Crkve je da nam pomogne otvoriti se milosti Božjoj. Upravo uz pomoć milosti Božje svatko može ostvariti svetost. Kao što su raznoliki načini kako čovjek može surađivati s Bogom i njegovom milošću, tako su putovi svetosti mnogostruki i prikladni pozivu svakoga čovjeka. Ali bez molitve sakramenata i djela milosrđa svetost postaje čovjeku „nemoguća misija". Zbog toga je korizma vrijeme intenzivnije suradnje s Božjom milošću kroz molitveni, sakramentalni i karitativni život. Korizma je idealno vrijeme za vratiti vlastiti kršćanski život na koordinate (smjer) svetosti, posvećujući se dobrom i kreposnom životu. Zašto (danas) kršćani ipak nisu baš previše ludi za življenjem svetosti? Zato što svetost ne trpi mlakost, osrednjost i konformizam. U svojoj srži ona je radikalna poput Isusova Govora na gori: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Mt 5,48). Svetost je velika potreba svakoga vremena. Kroz svetost Crkve i njezinih članova Bog odgovara na izazove vremena. Crkva se je kroz povijest uvijek obnavljala iznutra, svetošću Kristovih učenika, nadahnutih i poslušnih Duhu Svetome. Kao što je djelovanjem znanih i neznanih svetaca Bog liječio nutarnje rane Crkve, tako i svatko od nas svetošću života, vršeći Božju volju i ostvarujući Kraljevstvo Božje, može ublažiti i poviti rane u društvu i životima bližnjih, uzrokovane podjelama, beznađem, nasiljem, netolerancijom i mržnjom. Svetost je Božji poziv na novost i puninu života. Pogotovo u korizmi ostvarivanje svetosti usmjerava kršćanina da doprinosi punini života bližnjega, napose onoga u potrebi, kroz zauzimanje za pomirenje, solidarnost i za socijalnu pravdu, te postajući osjetljiv za najslabije i najsiromašnije. Svetost (o)diše krepošću nade, te je zbog toga „efikasno" sredstvo u borbi protiv beznađa ili očaja, koje je u sadašnjem trenutku uhvatilo duboki korijen u društvu i u brojnim srcima. Kao što se svetost u potpunosti oslanja i predaje Bogu, isto tako nastoji ponuditi sigurnost i pomoć bližnjima. U korizmenom ozračju onaj tko živi i promiče svetost ne može biti ravnodušan pred životom kojemu se budućnost dovodi pod pitanje. Teško je ostvariti svetost u životu potonulom u beznađe. Kao što korizma nama želi usmjeriti pogled u budućnost iza križa, u svjetlu Isusova uskrsnuća, ali u koju se ne može doći bez križa, isto tako svetost nastoji oko sebe probuditi nadu u budućnost, zauzimajući se za sve ljude. Svetost je Božji kvasac istinskih promjena u i među ljudima: bez naše svetosti ni Crkva ni društvo neće biti bolji. Marko Bijelić OP