Na svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 2022., i ujedno na zaštitnicu i Dan Hrvatske dominikanske provincije, nakon euharistijskog slavlja u samostanskoj i župnoj crkvi blaženog Augustina Kažotića na zagrečakoj Peščenici, u dvorani „Fr. Dominik Barač - dominikanca, mučenik“ uslijedilo je predstavljanje dviju novih knjiga dominikanaca Mirka Vlka, vikara u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Hamburgu i Alojza Ćubelića, profesora filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Alojz Ćubelić je predstavio knjigu Mirka Vlka "Complexio oppositorum, Politička teologija 20. stoljeća: Carl Schmitt i Johann Baptist Metz", a fra Anto Barišića, kapucin i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, predstavio je knjigu Alojza Ćubelića "Filozofsko-teološki ogledi".
Opširnije:Dvije nove knjige u izdanju Dominikanske naklade Istina
Kako opisati prispodobu današnjeg evanđelja? Je li ona prispodoba o raskajanom sinu, milosrdnom ocu ili pak o ražalošćenom sinu? Isus ju je izrekao u jednom šarolikom društvu, s jedne strane bili su carinici i drugi grešnici, s druge strane su ga slušali farizeji i mrmljali. Stoga je ova prispodoba upućena svima, kako ljudima koji su ga tada slušali, tako i nama koji danas slušamo Božju riječ.
Prava istina ove parabole jest da ona zahvaća čitavoga čovjeka, u različitim trenutcima čovjekova života. Koliko smo puta mi sami bili poput prvoga sina, prosipajući blago našeg kršćanskog dostojanstva čineći različite grijehe, prodajući zlato za blato kako bismo utažili niske strasti u nama? A opet, koliko smo i sami bili potrebni Božjeg i ljudskog milosrđa kada smo „došli k sebi"? Bili smo spremni učiniti sve kako bismo zadovoljili pravdu i primili kaznu, ali smo zauzvrat dobili milosrđe. Ili smo pak bili poput milosrdnog oca, da su nam drugi učinili nepravdu, da smo mi nosili posljedice tuđega grijeha, da su naši bližnji iznevjerili naše povjerenje, a ipak, mi smo u ljubavi trpili. Ljubavi koja boli i krvari, upirući pogled u daljine u koje su otišli naši bližnji. Nemalo puta se dogodilo da smo se možda i umorili čekajući naše bližnje da se vrate, pa smo otišli svojim poslom, svak na svoju stranu.
Obraćenje - jasan zahtjev u Božjoj riječi ove nedjelje. Isus u Evanđelju upozorava: Ako se ne obratite, propast ćete. Poziv na obraćenje prisutan je i u Pavlovoj poslanici u obliku upozorenja da se ne padne u idolatriju te da je potrebno uključiti se u borbu protiv kušnja. U prvome čitanju obraćenje se javlja u obliku odlučujućega obrata u Mojsijevu životu, pri čemu on od Gospodina prima ono što je prije kanio ostvariti sam - osloboditi Izraelove sinove iz Egipta.
Tri liturgijska čitanja nit vodilju imaju i u predstavljanju odnosa između Božje riječi i događaja. Događaji u svakodnevici, ponavljane geste, postaju prigoda za osluškivanje i slušanje Boga koji se obraća Mojsiju. Grm u plamenu koji gori, a ne izgara, predstavlja spoj nama dohvatljivoga i onoga što nas nadilazi; spoj ljudskoga i božanskoga; naravnoga događaja i Božje prisutnosti. To doživljavamo u svakome susretu Boga i čovjeka. Događaji koji su se dogodili u prošlosti i posvjedočeni u Svetome pismu, postaju razumljivima kršćanima u Korintu i otvaraju smisao Božje riječi za njih. Događaje u sadašnjosti, preuzete iz dnevnih vijesti (jedan vojno-politički događaj i jedna nesreća), Isus rabi kao poziv na obraćenje.
Mnogima je od nas Sveto pismo Staroga zavjeta knjiga sa „sedam pečata“, teško razumljiva. Nikakvo čudo, rekli bismo, ako smo pročitali ili pozorno poslušali prvo (starozavjetno) čitanje iz bogoslužja druge korizmene nedjelje. Doista se doima „prastaro“, iz pradavnih vremena! I po sadržaju i po načinu njegova prikaza. Riječ je o sklapanju saveza između Boga i Abrahama.
Abraham je – prema Božjem naputku – zaklao i rasjekao na pole određene životinje te pri zalasku sunca umoran pao u duboki san. Kad je pao gust mrak, „pojavi se zadimljeni žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abrahamom rekavši: "Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata." Što to znači i koji je smisao toga zastrašujućeg i gotovo brutalnog čina?
Kijev, 1. ožujka 2022., 18.00 sati
1. ožujka je prvi dan proljeća u Ukrajini. Kako sam pročitao na jednom od lokalnih internet portala, „ovo je dan koji ljudi uvijek željno čekaju“. Prvi ukrajinski proljetni dan u Kijevu počeo je snježnom olujom. Ujutro su ulice bile bijele. Ali većina nas nije toliko svraćala pozornost na snježne pahuljice ili druge znakove prirode koja oživljava koliko na uznemirujuće signale rata: više pucnjave, sirena i vijesti o tome što se događa na ulicama i kako je svijet reagirao na ove događaje.
Sinoć se javio otac Miszka iz Fastiva; jako sam se zabrinuo za njega jer su u 20 sati počele borbe u gradu. Ukrajinska vojska oborila je ruski avion. U daljini se moglo vidjeti kolone vojnika. Postalo je opasno i odmah je došlo gotovo 80 ljudi iz susjedstva da kod nas prenoće. Neki sa svojim psima, mačkama i drugim kućnim ljubimcima. U domu sv. Martina de Porresa nikada nije nedostajalo životinja, od konja i magaraca do papiga i drugih živopisnih ptica. Otac Pawel u samostanu ima psa, a otac Jan posebno voli mačke. Dakle, braća dominikanci jako dobro razumiju da ljudi ne žele ostaviti svoje životinje same...
Odustati ili se nastaviti boriti protiv kušnji? Što nam govori Isus?
Đavao uvijek udara tamo gdje smo najslabiji, ili bolje rečeno najjadniji. Primjer toga je upravo Isusova kušnja u pustinji. Nakon što Isus nije jeo 40 dana, baš tada dolazi đavao da ga iskuša – i to baš u onome u čemu je Isus kao čovjek bio najjadniji – gladan. Đavao dolazi s riječima: "Ako si Sin Božji, reci ovomu kamenju da postane kruhom!" No, vidimo Isusov čin obrane – Svetim pismom! Jasno odgovara da "čovjek ne živi samo od kruha", već je čovjeku nešto drugo potrebno za život – Riječ Božja, život po toj riječi.
Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća nekoliko poljskih dominikanaca potajno je dolazilo u Ukrajinu i pastoralno djelovali. Od 1993. dominikanski red se službeno vratio u Ukrajinu, a potom i u Rusiju. Kao Vikarijat sv. Mihaela Arkađela. Od 2016. godine u Ukrajini djeluje provincijski vikarijat Poljske dominikanske provincije koji se sastoji od šest dominikanskih ustanova: samostan u Kijevu i pet redovničkih kuća (Lavov, Čortkiv, Hmeljnicki, Fastiv i Harkov). Posljednjih godina dominikanci su nastojali obnoviti, gdje je to bilo moguće, devastirane crkve i samostane, te obnoviti redovni vjerski život.
Dominikanska prisutnost u Ukrajini ima nekoliko dimenzija: intelektualnu (Institut sv. Tome u Kijevu, izdavačka kuća Kairos, katehetski centar „Stablo života“, škole, internetski časopis „Verbum“), pastoralnu (vođenje župe, razne vrste pastoralnog rada, centar za propovijedanje) i karitativnu (Dom sv. Martina de Porresa u Fastivu).
Ono što smo slušali u današnjem 1. čitanju (Sir 27,4-7) i evanđelju (Lk 6, 39-45) na prvi pogled nam se ne čini kao nešto tipično kršćansko. Slične rečenice i misli mogu se naći i drugdje kod drugih naroda ili religija. Upravo je zato dobro da je ova mudrost (kao opće ljudsko znanje) našla svoje mjesto i u Bibliji; Kraljevstvo Božje – čini se - ne bi moglo doći ako ne bismo dovoljno poštivali pravila igre međuljudskog suživota. Danas je riječ o sudu o drugima i o nama samima. Posljednja knjiga mudrosti Staroga Zavjeta, Knjiga Sirahova (kao najzreliji plod mudroslovne gnomske literature staroga Istoka i Egipta), primjenjuje pri tomu sliku sita (rešeta) kojim se prosijava i rastavlja dobra zemlja ili brašno od mekinja, otpada. Slično se može „prosijavati“ i ljude kad se o njima razmišlja ili ih se prosuđuje, misli starozavjetni učitelj mudrosti Sirah. Može se dapače tako dugo prosijavati ljude dok u situ ne ostanu samo njihove mane i pogrješke pa ih onda trijumfalno pokazujemo svima. Ne zanima nas mnoštvo dobrih osobina i djela drugih ljudi, nego samo neke male slabosti koje smo pronašli. Isus upotrebljava sličan primjer kad predbacuje farizejima da prosijavaju, „cijede“ komarca, ali gutaju devu! U današnjem evanđelju Isus to ilustrira slikom truna u oku drugoga za što imamo jako izoštren očinji vid! Kratko: previđamo naše mane, ne mijenjamo se i sve ostaje pri starom; druge pak stavljamo pod sitnozor a za naše mane smo slijepi. “Tko sjedi u staklenoj kući ipak ne bi trebao bacati kamenje!“ Zašto Isus pripovijeda ove opće poznate mudrosti svijeta? Isusu je stalo da oni koji njemu pripadaju ponajprije ovladaju temeljnim ljudskim pravilima ponašanja. Slijepac ne može slijepca voditi: pasti će oba u istu rupu. Onaj, naime, koji ne vidi vlastite grješke, ne može drugoga odgajati, učiniti ga boljim ili ga korigirati.
Proteklih je nedjelja Isus govorio o našem odnosu prema ovozemaljskim dobrima. Danas nam govori o odnosu prema braći ljudima. Riječ je o našem Nebeskom Ocu koji je Bog milosrđa, Bog oprosnik.
I. čitanje: Samuel govori o plemenitom Davidu, koji nije htio ubiti svog ljutog neprijatelja Šaula. Našao ga je na spavanju, ali ga pušta živjeti jer je Šaul bio Božji pomazanik, zakoniti kralj. Može se iz Davidova ponašanja zaključiti nešto što za njegovo vrijeme nije uopće bilo naravno, a to je da ne trebamo neprijatelje mrziti. David slijedi primjer Boga Jahvea, milosrdnog oprosnika.