joomla social media module

Jelena, naša župljanka o hodočašću u Santiago de Compostela

2013-08-27-naslovnaIspiti položeni, karta u ruci i krećemo na put bez puno stvari, a s mnogo očekivanja. Sve stane u jedan ruksak. Jedna majica, rezervne hlače, četkica, Novi zavjet i krunica. Naš cilj je grad Santiago de Compostela gdje se nalazi grob apostola sv. Jakova. Sve to planiramo prepješačiti za 30 dana. Polazna točka je španjolsko-francuska granica, točnije grad St. Jean Pied de Port. Na ovo putovanje odlazim sa dvije prijateljice: Miom i Ivanom.

Prije puta trebalo je donijeti neke odluke, biti sa sobom, upoznati sebe i druge ljude. Naravno, na kraju hodočašća sam dobila puno više nego što sam očekivala, a tako govore i moje prijateljice. Put je vodio preko Venecije. Zahvaljujući prijateljima, autom smo stigli do Venecije a potom zrakoplovom prema našoj polaznoj točki.

Hodočasnički put smo započeli 14. srpnja. Prvi dan je bio prekrasan, divna priroda i planinski vrhovi, žitna polja, polja suncokreta... Susrećemo ljude iz različitih krajeva svijeta. Hodamo i divimo se krajoliku koji je Bog tako divno oblikovao. Početno oduševljenje pratilo nas je tijekom 24. hodočasnička dana, točno koliko je trajao naš put do Santiaga de Compostela.

Dnevno smo prelazili od 30 do 40 km. Život nam je bio u jednom ruksaku, a najdragocjenije što smo imale su bile naše noge. Prvih par dana je bilo borbeno za nas, trebalo se naučiti na napor, na drukčiju hranu, vrućine i žuljeve. No, sve je prestajalo onoga trena kad bi shvatili da su žuljevi, bol, umor, glad u stvari sitnice i da stvarno nije teško. Naša snaga volje je bila sve jača, a tomu nam je pomagala molitva.

Ujutro smo kretale oko 5 sati kako bi izbjegle vrućine. Put je začinjen neizvjesnošću. Hodamo, a ne znamo gdje ćemo spavati i jesti. Unatoč tomu, uvijek smo imale smještaj. Spavale smo u prenoćištima s krevetom, tušem i užem za vješanje veša jer svaki dan smo prali majicu i čarape jer smo nosili jednu rezervnu majicu. Kroz to shvatiš koliko je čovjeku malo potrebno za život. Koliko smo nekad zarobljeni stvarima i svakodnevnim brigama da ne vidimo koliko u stvari imamo. Nakon prohodanog dana bitno je bilo da samo negdje prislonimo glavu... Hranu smo kupovale u trgovini (najčešće sendviči) a ponekad smo pojeli i nešto kuhano kada smo same skuhale ili su nas pak hranom ponudili drugi.

Hodočasnički put je bio puno više od onoga što sam očekivala. Toliko toga sam dobila. Put sv. Jakova najviše čine ljudi koje upoznaš iz različitih krajeva svijeta. Bilo je tu suputnika iz daleke Australije, Koreje, Novog Zelanda, Belgije, i nešto bliže Italije i Španjolske. Kroz razgovor s tim ljudima upoznaješ različite kulture, običaje,vjerovanja i upoznaješ sebe. Toliko puta su se meni srušile predrasude koje sam imala o određenim ljudima. Svaki susret na putu za mene je značio više ljubavi prema drugima.

Ljudi su iz raznih razloga krenuli na ovaj put, i svatko je došao napuniti svoju dušu i dobiti neke odgovore. U svakom čovjeku sam prepoznala sebe u određenim fazama svog života. Na putu smo se pozdravljali sa Buen Camino, što znači Sretan put. Bilo je tu i dirljivih trenutaka. Naime, jedan nam je dan starija gospođa koja se kreće uz pomoć štaka kupila najbolje pecivo u pekari. Pritom se rasplakala, i mi njom.

Shvatila sam da ovaj put najmanje čini hodanje. Zadnja dva tjedna su nam tako prerasla u hodačku rutinu pa smo 30 km prelazili kao od šale. Camino je puno više. Svaki put nakon hodanja kada bi stigli u prenoćište u nekom gradu ili selu, tražili crkvu kako bi sudjelovali na sv. Misi i zahvalile Bogu za još jedn hodočasnički dan. U crkvi bi nas svećenici znali pitali od kud dolazimo, a potom bi molili za nas. Kad mi je negdje treći-četvrti dan bilo teško i nekako sam se pitala što je mi ovo trebalo, otišla sam na misu i uvodna pjesma je bila „O Bože zar si pozvao mene“. Tada je svaka sumnja nestala iz mog srca i od tada je svaki dan bio prožet radošću, molitvom, susretima s drugim ljudima i moja se duša punila i širila svakim danom. Za sreću nije potrebno puno!

Na ovom putovanju smo stekle i puno prijatelja i s puno ljudi razgovarali. Znale smo voditi razgovore o smislu života i koječemu drugom, shvativši kako su ljudi u potrazi za Bogom. U par navrata sam svjedočila i pričala o Bogu. Ljude je zanimalo od kuda tolika radost kod nas.
Svakih 5-10 km imale smo gdje stati i odmoriti se. Bila su to mala mjestašca gdje bi uzele vodu ili popile kavu. U početku smo mijenjale čarape kako bi izbjegle žuljeve ali smo shvatile da ovako i onako dobivamo žuljeve i jednostavno bi nastavili hodati.

Nakon planom prijeđenog puta smjestile bi se u prenoćište i malo se opustile nakon napornog dana. Ponekad smo i par dana hodali s istim ljudima i tako smo se sprijateljili da smo postali kao mala obitelj. Tako je bilo jer na Caminu sve dijeliš s drugima, od sobe gdje spavate, tuševa, hrane, žuljeva, boli i radosti. Nas tri smo se bolje upoznale i zavoljela još više.

Naime, nakon 24 dana i 24 sata kada si s nekom osobom i ono što te možda u početku živciralo na kraju najviše zavoliš. Ponekad su prenoćišta bili samostani gdje bi navečer bila zajednička večera, a poslije molitva. Hodajući iz dana u dan, cilj je bio sve bliži, a mi radosniji i ispunjeniji. I tako nakon 24 dana, 7. srpnja stigle smo u Santiago. Navala osjećaja koji se ne mogu riječima opisati. Stigle smo u 12 sati na misu za hodočasnike.

Ondje smo susrele mnoge hodočasnike koji su s nama putovali, pa su zagrljaji i čestitke padale sa svih strana. Toliko ti je drago vidjeti sve te ljude. Nakon molitve na grobu sv. Jakova shvatila sam da se moj put nastavlja i u životu. Da ono što sam ovdje dobila trebam donijeti u Zagreb i da plodova ima. Povratak u Zagreb je bio lijep i pun iščekivanja da vidimo ljude koji su nam cijeli mjesec dana bili podrška i bodrili nas. Hvala ti Bože za ovaj hodočasnički dar! Hvala ti sv. Jakove. Hvala vama - dragi prijatelji!

 

Jelena