Krštenje Gospodinovo

Prije tri tjedna slavili smo Isusa kao Dijete, Novorođenog Kralja, a prije nekoliko dana slavili smo Bogojavljenje, Epifaniju – poklon trojice kraljeva, mudraca. Danas slavimo Isusovo krštenje na rijeci Jordan, kada počinje Isusovo javno djelovanje.

Vjerojatno nam čudno i neobično zvuče Isusove riječi iz današnjeg evanđelja kad traži od Ivana Krstitelja da bude kršten – jer Ivan je propovijedao krštenje za oproštenje grijeha. Kada narod hrli Ivanu na Jordan da bude kršten, oni se zapravo priznaju grješnima i žele svoje putove, tj. stranputice ispraviti, dosadašnji način života promijeniti. Ivanovo krštenje simbolizira „novu stranicu“ nečijeg života i življenja. Isus, pravi Bog i pravi čovjek, bez grijeha, „nama u svemu jednak osim u grijehu“, također, želi primiti krštenje Ivanovo. I stoga nam je razumljiv Ivanov stav u današnjem Evanđelju po Mateju o odvraćanju Isusa: „Ti mene trebaš krstiti, a Ti meni da dolaziš?“ Isusov odgovor pomaže nam razumjeti zašto Isus zahtijeva da i on sam primi Ivanovo krštenje: „Ta pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“

„Ispuniti svu pravednost“ je razlog zašto Isus traži od Ivana da bude kršten. Ali što znači takvo krštenje kad je Isus bez grijeha? Isus je bez grijeha i nema potrebe sići u vodu Jordana oprati i saprati svoje grijehe. Zapravo, Isus silazi u vodu Jordana da pere i sapere moje i tvoje grijehe, grijehe ovog svijeta i svih grješnika. Tada je to bilo neshvatljivo, ali kad je Isus umro na križu zbog naših grijeha, onda nam je jasnija poveznica između krštenja i smrti na križu. Oboje, krštenje na Jordanu i smrt na Golgoti, to je Isus učinio za nas i za oproštenje naših grijeha. Uzeo je grijehe naše na svoja ramena kad je sišao u vodu Jordana da primi krst, kao što je to učinio i odlazeći na križ, na Golgotu.

Ovu poveznicu vidimo sa današnji prvim čitanjem proroka Izaije (Iz 42,1) koji govori o Sluzi pravednom koji će podnijeti patnju i muku zbog naših grijeha: „Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti.“

Ova poveznica je još jasnija u Ivanovu evanđelju kad Ivan govori: Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta (Iv 1, 29). Ivan u Isusu vidi Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta. Kao što su Židovi, izabrani narod, za vrijeme egipatskog ropstva bili spašeni krljvu jaganjaca/janjadi čijom su krvlju bile poškropljene kuće Izraelaca da izbjegnu sigurnu smrt, tako je Isus Novo Janje, Božji Jaganjac čijom smo krvlju otkupljeni i spašeni. Ovako promatrano, možemo donekle razumjeti što znači ono „ispuniti svu pravednost“. Isusovo krštenje izražava njegovu nakanu cijeloga njegova zemaljskog života, „ispuniti pravednost“, do smrti na križu.
Sakramenat krštenja nije tek prvi po redoslijedu sakramenat, nego temeljni. Po sakramentu krštenja ulazimo u novu stvarnost koju imamo s nebeskim Ocem, a to je da postajemo DJECA BOŽJA, i postajemo ČLANOVI CRKVE. Naše krštenje nije nikakva magična ili magijska formula koju izriče svećenik da nam se izbrišu grijesi i da bismo na taj način dobili „ulaznicu“ za nebo. Krštenje treba shvatiti i promatrati kao stvarnost koju se živi svaki dan. I na našem krštenju nebeski Otac govori: „Ovo je sin moj ljubljeni / kćer moja ljubljena.“ Stoga, djeca se Božja zovemo, a to i jesmo, po sakramentu krštenja. Kao djeca nebeskog Oca trebali bismo što više sličiti svojem Ocu, trudeći se proći ovom suznom dolinom čineći dobro.

POUČNA PRIČA:
Neki poznati govornik započeo je seminar držeći u ruci novčanicu od 20 eura. U dvorani pred 200njak slušatelja upitao je: „Tko želi ovu novčanicu?“ Ruke su se polako počele podizati. Onda je govornik rekao: „Dat' ću ovu novčanicu nekome od vas, ali molim vas da prvo učinim sljedeće.“ I počeo je gužvati i savijati novčanicu u svojoj ruci. „A tko sada želi ovu zgužvanu novčanicu“, upitao je govornik. Ruke okupljenih ljudi su i dalje bile u zraku. „Dobro, a što će se dogoditi ako napravim sljedeće?“, a onda je govornik bacio na pod već zgužvanu novčanicu i počeo je gaziti svojim cipelama. Potom je podigao novčanicu, zgužvanu i prljavu, te pitao: „Tko sada želi ovakvu novčanicu?“ Naravno, ruke su i dalje bile u zraku.

Mnogo puta u našem životu i mi smo „zgužvani i prljavi“, ali nismo izgubili vrijednost jer smo djeca Božja. Nekad se osjećamo nevrijednim i bezvrijednim, ali u Božjim očima si vrijedan i bitan jer si po krštenju postao „sin moj ljubljeni / kći moja ljubljena“.

don Ivica Mršo