Dominikanci su se raširili po hrvatskim zemljama kratko nakon osnutka Reda propovjednika (dominikanaca) u XIII. st. te su svoj samostan imali i u Zagrebu. No političke prilike razvijale su se tako da ih na kraju prve četvrtine XX. st. u Zagrebu nije bilo već stoljećima. Među Hrvatima od dominikanaca je ostala samo mala provincija koja se nazivala Dalmatinskom, po hrvatskoj zemlji u čijim su granicama obitavali.
No dominikanska braća već su dugo obilazila sve hrvatske zemlje, propovijedajući Riječ Božju, iako više nije bilo njihovih samostana izvan uskoga primorskog područja. O. Anđeo Marija Miškov i drugi dominikanci pronijeli su slavu službe propovijedanja sve do Strossmayerova Đakova i hrvatskoga kulturnog središta Zagreba. Zato su braća Reda propovjednika željno očekivala ujedinjenje Dalmacije s ostatkom hrvatskih zemalja, osobito kad je Prvi svjetski rat iznjedrio priliku da se sve hrvatske zemlje nađu ujedinjene u jednoj državi, prvoj državi južnih Slavena.
Život u novoj državi bio je daleko od mišljenoga i idealiziranoga: uz progone i šikaniranja vlasti, Hrvati iz Istre i nekih sjevernih otoka bili su prisiljeni pobjeći pred talijanskim fašistima i odseliti se u druge hrvatske krajeve. Znatan broj njih došao je u Zagreb, a među njima je bilo dosta željezničara, pa su sa svojim obiteljima pronašli privremeno sklonište u vagonima na ranžirnome kolodvoru u istočnome predgrađu, po čemu je njihovo privremeno boravište prozvano Željezničarskom kolonijom. Oci konventualci bili su također protjerani iz svojih samostana u Cresu i Piranu pa su i oni došli u Zagreb. No nisu se nastanili u Koloniji, nego im je nadbiskup darovao grobljansku kapelicu Sv. Duha na istoimenome brežuljku na zapadnoj periferiji, gdje je bilo mnogo siromašnoga svijeta i neuglednih razbacanih kućica, a župna središta predaleko od njih.
Nadbiskup im je dopustio da tamo sagrade i svoj samostan. I oni su doista g. 1922. sagradili samostan, koji je poslije postao sjedištem župe. I da nisu bili ohrabreni nadbiskupovom velikodušnošću prema oo. konventualcima, dominikanci su, kao i mnoge redovničke zajednice, muške i ženske, željeli imati svoj samostan u hrvatskome političkome i kulturnome središtu. Takvu je želju i tadašnji provincijal o. Anđelko Orlandini povjerio zagrebačkome nadbiskupu Antunu Baueru, koji je spremno darovao zemljište na istočnoj periferiji na koju su se doselili „kolonijaši“. Ta istočna periferija grada, kao i ona zapadna, bila je tipična za poslijeratni Zagreb, u koji su se slijevala mnoštva beskućnika, željnih pronaći nekakav posao kako bi prehranili svoje obitelji. „Vagonaši“ su uskoro počeli dobivati parcele na kojima su počeli graditi skromne, ali lijepe kućice, od kojih su neke do danas sačuvale svoj izvorni izgled i arhitekturu.
No i drugi su počeli kupovati parcele i podizati kuće. O. Ante Kovačević, u svome uspjelom nizu o povijesti Kolonije i dominikanaca u njoj, koje je objavljivao u 12 nastavaka u Crkvi u malom, prenosi sjećanje mještana da su se u Koloniji uskoro nakon osnutka mogla raspoznati tri sloja stanovništva: oni koji su ostali živjeti u vagonima, sloj koji se iz vagona preselio u svoje skromne kućice i sloj koji se doseljavao i gradio svoje kuće, često veće i ljepše od željezničarskih. Nadbiskup Bauer darovao je zemlju za dominikanski samostan upravo u toj Koloniji. Dominikanci su gradnju samostana započeli 16. srpnja 1925., nekako u isto vrijeme kad su vagonaši počeli graditi svoje kućice. Kako su i drugi gradili kuće, stvarale su se ulice i tako se oblikovalo naselje te se samostan 1927. i sam uselio u Koloniju. Ali i samostan je imao malo veću kapelicu, koja je uskoro postala drugi dom mnogih kolonijaša. Iako u sredini koja nije imala pretpostavke za intelektualno pregalaštvo, dominikanci su započeli svoj rad na intelektualnom polju, zajedno s pastoralnim. Za to su bila ispunjena dva preduvjeta. Prvi, Provincija je imala mnogo zvanja, a provincijal je bogoslove i mlade svećenike nastojao osposobiti kao gimnazijske i sveučilišne profesore, šaljući ih na europska sveučilišta te na sveučilište u Zagrebu. Drugi uvjet bio je ispunjen time što je u hrvatskim zemljama već desetak godina djelovao Hrvatski katolički pokret, u koji su mladi dominikanci bili uključeni. Tako su se u zagrebačkome dominikanskom samostanu Kraljice Svete Krunice poklopile te dvije dimenzije – brojni mladi svećenici i već razvijeni aktivizam u katoličkim društvima – osobito u njihovu društvu „Akvinac“. Ti su mladi dominikanci odmah po dolasku u Zagreb prionuli uz rad na novim poljima. Samostan i kapelica svečano su otvoreni 8. svibnja 1927.
Učitelj Reda podigao je 19. studenoga 1933. samostan na status formalnoga (prioralnoga), a za prvoga priora imenovao je bivšega redodržavnika o. Anđelka Orlandinija. U kapelici, pak, služile su se svete mise, ispovijedalo, propovijedalo, svakodnevno se s narodom molila krunica i redovito su se obavljale svibanjske i listopadske pobožnosti. O. Antonin Zaninović osnovao je i vodio pjevački ženski zbor, koji je uzveličavao bogoslužje. Dominikanski zagrebački samostan postao je središte iz kojeg su propovjednici-misionari odlazili po zagrebačkim župama i župama po cijeloj Hrvatskoj. U tome su se osobito isticali oci Vinko Bodlović, Sibe Budrović, Jordan Viculin i Lujo Matijaca. Zagrebački dominikanci bili su aktivni i u katehizaciji.
O. Alfons Eterović prvi je g. 1928. postao kateheta u pučkoj školi „Borongaj“ u Harambašićevoj ulici. O. Eterović bio je također duhovnik društva katoličkih učenica „Iskra“, koje je osnovano 6. veljače 1928., a vodili su ga Zora Vasić i Danica Bedeković. Nakon završenog školovanja članice toga društva prelazile su u „Društvo gospođica“. Dominikanci, kao uostalom i svi drugi redovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, izuzev isusovaca, vjerno su pristajali uz Hrvatski katolički seniorat, vodeće tijelo katoličkog pokreta, što znači i to da su s dosta žara promicali jugoslavensku ideologiju, ćirilo-metodsku ideju jedinstva Crkava i Hrvatsku pučku stranku. Među istaknutim članovima domagojskog krila Katoličkog pokreta bile su i gore spomenute žene.
Dominikanci su stali uz Seniorat, a ne uz Ivana Protulipca, predsjednika Hrvatskoga orlovskog saveza, Maricu Stanković, predsjednicu ženskoga dijela Orlovskoga saveza, i Ivana Merza, koji su svi troje zastupali ideju da se Katolički pokret ne treba baviti politikom, nego odgojnim poslom u skladu s uputama pape Pija XI. o Katoličkoj akciji. Spomenuti članovi iz vodstva Orlovstva - a pridružio im se i konventualac Ambroz Vlahov – zbog neprihvaćanja ideološko-političkoga usmjerenja Seniorata bili su iz njega isključeni. Političke prilike bile su više nego loše. Stjepan Radić, predsjednik najjače hrvatske stranke – Hrvatske seljačke stranke –, bio je pogođen hitcem srpskoga ’poslanika’, tj. zastupnika u beogradskoj Skupštini, dok su dvojica hrvatskih zastupnika bila ubijena.
Uskoro je kralj zaveo diktaturu te su se svakojaki progoni još više pojačali i povećali. No političke prilike kao da nisu smetale organiziranim katolicima. Tako dominikanci dolaskom novih snaga u zagrebački samostan početkom 1929. postaju prepoznatljivi po drugim pothvatima na planu intelektualnog i vjerskog aktivizma. Osnovana je naklada „Istina", koja je pokrenula asketsko-mističku reviju Duhovni život. Prvim urednikom bio joj je o. Hijacint Bošković, a upravitelj o. Sibe Budrović. Revija je izlazila šest puta godišnje u 2000 primjeraka. Osim sadržaja iz duhovnoga i liturgijskog života, u reviji su bili objavljivani prilozi iz sociologije, pedagogije i s drugih područja. Uz braću iz ostatka Provincije, u reviji su radove objavljivali mnogi katolički pisci.
U krilu Duhovnoga života bila je pokrenuta „Duhovna biblioteka" koja je tiskala djela tada omiljenih ili suvremenih autora, poput sv. Terezije Avilske, J. Maritaina, Chestertona, Guardinija, J. Steina, Baudoina, Gilleta, Sertillangesa i dr. U biblioteci „Uzori" objavljivali su se životopisi duhovnih velikana. Uskoro su raspoloživi prostori postali premali za sve te aktivnosti u dominikanskom samostanu i oko njega, pa se g. 1930. pristupilo produljivanju i izgrađivanju sjevernoga krila samostana, a u prizemlju je izgrađena nova veća kapelica. Bivša kapelica bila je pretvorena u dvoranu „Kažotić", u kojoj su se odvijale aktivnosti postojećih društava. Te je godine obnovljeno izdavanje marijanskoga glasnika Gospina Krunica (izlazio od 1895. do 1907.) Prvi urednik obnovljenog glasnika bio je o. Sibe Budrović.
A. Kovačević s pravom zaključuje: „Glasnik je odigrao značajnu ulogu u buđenju kruničarskog pokreta na Koloniji, u Zagrebu i u Crkvi u Hrvata, te u širenju bratovštine i molitve svete krunice u katoličkom narodu“. Treba držati na umu da je glasnik izlazio u mjesečnoj nakladi od 10.000 primjeraka. Bilo bi pogrješno zaključiti da su se dominikanci bavili samo intelektualnim i nakladničkim radom. Na poticaj pape Pija XI. da se Crkva, u ekonomskoj krizi koja je 30-ih godina prošloga stoljeća zahvatila čitav svijet, djelatnije uključi, zagrebački dominikanci osnovali su „Gospojinsko karitativno društvo“, koje je pomagalo brojne siromašne obitelji u naselju. S dolaskom u Zagreb, starješinstvo dominikanske provincije nastojalo je također gimnaziju i studentat premjestiti u glavni grad. Ni jedno ni drugo nije im polazilo za rukom; polovicom 30-ih otvorili su u dijelu novosagrađenoga samostana samo učenički konvikt (zatvoren 1940.), a za školsku godinu 1941./42. otvorili su gimnaziju, koja zbog političkih okolnosti nije dugo opstala.
Od drugih događaja prije Drugoga svjetskog rata, vrijedno je spomenuti da je 1936. nadbiskup Alojzije Stepinac ponudio dominikancima na upravu župu Resnik, što su oni prihvatili u nadi da će to biti ekonomsko zaleđe budućem studentatu. U godinama uoči Drugoga svjetskog rata dominikanci nisu još bili dovršili temeljne planove koje su imali, a rat je donosio nove probleme. S uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. dalmatinski samostani dospjeli su pod vlast Italije, a zbog otežanih komunikacija braća su, isto kao i većina populacije, nerijetko trpjela neimaštinu i glad. Zagrebački samostan pred kraj rata, 22. veljače 1944., nadletjeli su bombarderi V. Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, razrušili ga, a u skloništu je nastradalo sedam manje-više mladih svećenika, brat pomoćnik i jedan civil. Poginulo je i dosta civila u okolnim kućama, među njima i nekoliko djece, čak dojenčadi. Možda su takvi postupci „Saveznika“ bili motivirani činjenicom da su se u blizini nalazili aerodrom i ranžirni kolodvor te su gađali strateške ciljeve. No to je također bilo naseljeno područje i moglo se pretpostaviti da će nastradati određeni broj civilnoga stanovništva. Osim toga, na temelju posljedica stječe se dojam da su katolički samostani i crkve bili omiljela meta britanskih i američkih bombardera. U tim akcijama, naime, nastradali su franjevački samostan na Kaptolu u blizini katedrale, ali i dominikanski samostani u Dalmaciji – u Šibeniku, Trogiru i Gružu.
Dominikancima je u tim tragičnim događajima svesrdno pritekao u pomoć zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, ali i cijela Crkva. Nadbiskup je zbrinuo dominikanske sjemeništarce i gimnazijalce te nekoliko svećenika. Tada im je predao na upravljanje i kapelicu „Ranjeni Isus“ u Ilici kao izvor određenih sredstava za život. No bombardiranje samostana i pogibija nekoliko mladih obrazovanih svećenika naviještali su teška vremena. Bombardiranja su bila namijenjena Hrvatima kao kazna za savezništvo sa silama Osovine i kao pomoć partizanima koje su predvodili komunisti i koji su već počeli zavoditi teror i ubijanje svećenika i političkih protivnika. Na pogibiju mladih svećenika nadovezao se i odlazak 1946. iz Provincije dvojice studenata teologije, petorice novaka i jednoga profesora, koji su otišli u Olomouc u Češkoj. Ni jedan od njih nije se vratio u Provinciju. Kad su komunisti zauzeli vlast i obnovili Jugoslaviju, u naletu mržnje, osvete i podivljalih strasti u kojem su stradali mnogi svećenici, časne sestre, čak i sjemeništarci, bio je ubijen i učeni dominikanac o. Dominik Barač. Komunistički Prijeki vojni sud u Dubrovniku izrekao mu je 18. lipnja 1945. smrtnu kaznu strijeljanjem, a osuda je izvršena 17. studenoga u Trogiru. Komunisti su ga smatrali neprijateljem zbog toga što je 1944. napisao i objavio knjigu Socijalna filozofija boljševizma, u kojoj je bio kritičan prema komunističkoj ideologiji. Pod komunizmom je nekoliko dominikanaca trpjelo zatvor i robiju, a najduže je bio u zatvoru o. Rando Paršić. Rando je pred kraj života opisao posljednje dane Baračeva života. U nerazrušenome dijelu samostana dominikanci su g. 1945. preuredili prostorije nekadašnje gimnazije za stanovanje. Život je bio težak i prilike bezizgledne. Lokalne komunističke vlasti i aktivisti donijeli su g. 1948. odluku da se samostan oduzme. Molbama i intervencijama uspjelo se ipak ishoditi da se samostan ne oduzima, ali su prostorije u prizemlju također oštećenoga zapadnoga krila bile ustupljene civilnim osobama za stanovanje. Neke prostorije ostale su zauzete sve do 1968. Sva prijeratna društva nestala su i sve njihove brojne i raznovrsne aktivnosti nasilno su prekinute. Nakon početnoga šoka, oci su ponovno počeli odlaziti u misije i propovijedati, održavati vjeronauk, iako nisu imali župu, održavati konferencije, osobito u kapelici Ranjenog Isusa, držati duhovne vježbe i sl.
Uvijek je netko od dominikanaca predavao na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a poslije i na crkvenim institutima. U poslijeratnome razdoblju na KBF-u i na njegovim institutima kraće ili stalno predavali su oo. Bernard Dedić, Jordan Kuničić, Franjo Šanjek, Marijan Biškup, Ivo Stipičić, Augustin Pavlović, Slavko Slišković i Alojzije Ćubelić, a na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove Tomo Vereš, Hrvoje Lasić, Anto Gabrić i Jure Krišto. Nadbiskup Franjo kard. Šeper, svjestan potrebe napora „oko istraživanja i dokumentacije koncilske misli i problematike“, 22. veljače 1968. ustanovljuje crkvenu ustanovu za izvršavanje tih zadaća pod naslovom „Kršćanska sadašnjost, Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije“. Godine 1962. započela je temeljita obnova samostanskoga južnog krila. Uz pomoć dominikanskih studenata, 3. rujna završeni su bili vanjski radovi. Na početku školske godine 1963./64. iz Dubrovnika je došlo 27 dominikanskih studenata, čime je bila konačno ostvarena 30 godina stara ideja. Samostan je upravljao kapelicom Ranjenog Isusa u središtu grada i provincija je imala na raspolaganju župu Resnik. No bilo je jasno da bi vezanje samostana s upravljanjem župom bilo mnogo bolje rješenje. Ta se ideja nekako sporo ostvarivala.
Potreba stvaranja nove župe na istočnome dijelu grada bila je očita, ali su se stvarala rješenja koja su zaobilazila dominikance. Napokon, 30. travnja 1965. nadbiskup kardinal Franjo Šeper izdao je dekret o osnivanju župe Kraljice presvete krunice sa sjedištem u dominikanskome samostanu i s postojećom kapelicom kao župnom crkvom. Župa je svečano otvorena 2. svibnja 1965. na radost dominikanaca i brojnih župljana. Prvim župnikom bio je imenovan o. Drago Kolimbatović, a kapelanima oo. Hinko Kraljević i Ljudevit Jeđud. Kasnih 60-ih, kad je u Crkvi rasla obnoviteljska živost, izazvana Drugim vatikanskim koncilom, i nadanje da se otvara malo više slobode djelovanja, u Crkvi su se uistinu pokrenuli važni pothvati. Osim dvotjednika Glas Koncila, koji će poslije postati tjednikom, 1966. pokrenut je časopis Svesci. Pokretači su bili profesori na KBF-u Josip Turčinović, Tomislav-Šagi Bunić i Vjekoslav Bajsić. Od samih početaka na izradbi, prevođenju i drugim poslovima oko časopisa sudjelovali su o. Ivica Plenković, tada učitelj dominikanskih studenata, i Mihovil Stipe Bagarić.
Dominikanski studenti bili su prvi pomagači u poslovima objavljivanja časopisa Svesci, sudjelujući na prilično zahtjevnome poslu korektora. Neki su čak u Svescima objavili svoje prve radove. Bagarić je poslije postao zaposlenik poduzeća „Kršćanska sadašnjost, Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije“. U Kršćanskoj sadašnjosti važnu ulogu imalo je nekoliko dominikanaca. Fr. A. Pavlović preveo je na hrvatski nekoliko važnih djela sv. Tome Akvinskoga, fr. Ivica Tomljenović dugi je niz godina sudjelovao kao prevoditelj Velike povijesti Crkve, koju je uredio Hubert Jedin, a fr. Franjo Šanjek bio jedan od urednika te katoličke izdavačke kuće.
U ovome kratkom pregledu najvažnijih datuma i događaja iz povijesti povratka dominikanaca u Zagreb treba još, na kraju, istaknuti da je Provincija, uz pomoć dobrih ljudi iz zemlje i inozemstva, izgradila i novu crkvu kao Svetište Kraljice sv. krunice. Posveta svetišta obavljena je 8. kolovoza 1971.
I prije osnutka nove župe na Koloniji bilo je jasno da će trebati osnovati još jednu župu na području južno od pruge, tj. na dijelu grada koji je brzo rastao, a željeznička pruga priječila je laku komunikaciju s njime. Odmah je tamo, na Volovčici, osposobljena kapelica bl. Augustina Kažotića kao filijala župe Kraljice sv. krunice…
Jure Krišto, Župa bl. Augustina Kažotića, DNI, Zagreb 2011., 24-30.