Druga nedjelja kroz godinu - A

Prošle nedjelje slavili smo blagdan Krštenja Gospodinova na rijeci Jordanu te slavili i zahvaljivali Bogu na daru i milosti vlastitog krštenja. Sakrament krštenja nije tek prvi sakrament po redoslijedu, nego temeljni, neizbrisivi. Po sakramentu krštenja ulazimo u novu stvarnost koju imamo sa nebeskim Ocem, a to je da postajemo DJECA BOŽJA, i postajemo ČLANOVI CRKVE. Naše krštenje nije nikakva magična ili magijska formula koju izriče svećenik da nam se izbrišu grijesi i da bismo na taj način dobili sigurnu „ulaznicu“ za nebo. Krštenje treba shvatiti i promatrati kao novu stvarnost koja se živi svaki dan.

U današnjem evanđelju Isus dolazi na rijeku Jordan primiti Ivanovo krštenje – iako bez grijeha, „nama u svemu jednak osim u grijehu“, da „se ispuni sva pravednost“. Ivan nam govori  i potvrđuje da je „vidio i svjedoči“ da je taj Isus iz Nazareta pravi i istinski Mesija, Spasitelj, Otkupitelj, „Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta“.

JAGANJAC/JANJE KOJE ODNOSI GRIJEH SVIJETA

Kao što su Židovi, izabrani narod, za vrijeme egipatskog sužanjstva bili spašeni krvlju jaganjaca/janjadi čijom su krvlju bile poškropljene kuće Izraelaca da izbjegnu sigurnu smrt, tako je Isus Novo Janje, Božji Jaganjac čijom smo krvlju otkupljeni i spašeni. Ivan Krstitelj svojim suvremenicima, i nama danas, govori da je Isus to NOVO PASHALNO JANJE. Jaganjac/Janje koje nije došlo da nas kazni, osudi, satre, nego da nas spasi i otkupi, „ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3,17). U svim Evanđeljima neprestance odjekuje, na razne načine, Isusova poruka: nisam došao suditi nego spasiti (Iv 12,47) ili ona potresna zgoda o nekoj ženi koju su uhvatili u preljubu i dovukli je pred Isusa da je osudi - „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti“ (Iv 8,1-11).

Janje, općenito, predstavlja nevinost i blagost, nježnost i umilnost. A tek božansko Janje, Jaganjac Božji! Isus kao janje predočuje nam stvarnost da Isus dolazi spasiti i oprostiti onima koji se kaju, onima koji žele promijeniti svoj život i odreći se grijeha. Isus, božansko Janje, kida okove grijeha i nikoga ne ostavlja tami prošlosti nego daruje novi početak, novi život. U svetim evanđeljima slušamo o tolikim muškarcima i ženama koji su promijenile svoje životne pute nakon susreta sa božanskim Janjetom koje odnosi grijeh svijeta. Prisjetimo se nekih: Zakej, carinik, grješnik, koji želi barem vidjeti Isusa, a niska rasta pa se penje na smokvu da barem vidi Isusa, dok drugi mrmljaju „čovjeku se grešniku svratio. Matej carinik, apostol i evanđelist,  i ona grešnica koja svojim suzama kvasi Isusu noge, svojom kosom ih briše, poljupcima i mašću prekriva, kojoj Isus oprašta mnogo jer je mnogo ljubila: „oprošteni su ti grijesi...vjera te tvoja spasila. Idi u miru“ (Lk 7,36-50),  uzeti u Kafarnaumu kojega spuštaju kroz krov do nogu Isusovih pa kad Isus vidje vjeru njihovu, prvo mu otpušta grijehe dok farizeji i pismoznanci mrmljaju: „što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?“.

I doista su, ovaj put, u pravu ondašnje vjerske i narodne vođe da jedino Bog može otpustiti grijehe. Oni vide dobro tjelesnim očima, ali duhovno su slijepi jer nisu prepoznali Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta. Kad Ivan Krstitelj Isusa naziva Jaganjac/Janje Božje, on zapravo poziva svoje sunarodnjake da u Isusu prepoznaju pashalno janje čijom se žrtvom i krvlju spašavamo i grijesi nam se brišu. Za pobožnog Židova, posebice na Dan Pomirenja/ Yon Kippur, jedini način da bi mu bili oprošteni grijesi jest prinos žrtve okajnice u svetištu, bilo junca, bilo jarca, bilo janjca – „žrtva okajnica za grijeh naroda“ (Lev 16).

Isus je taj Božanski Jaganjac čijom smo žrtvom i krvlju pomireni i spašeni.

don Ivica Mršo