3. nedjelja kroz godinu - Nedjelja Riječi Božje
Isus poziva prve učenike – Isus i nas poziva
Iz današnjeg evanđelja:
…Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim (Mt 4, 17-23).
Kako je to bio lijep dan u životu Isusovih učenika, ribara: Isus je hodao obalom i pozvao ih. Oni su odgovorili na Njegov blagi, ali odlučni poziv. Dok čitamo ove retke u nama se budi želja da se to isto i nama dogodi, da i nas Gospodin pozove i promijeni naše živote. Isus može preokrenuti i našu životnu situaciju, ali uvijek na bolje, na još veći blagoslov nama osobno, našoj obitelji i šire. Vjerujemo li Isusu?! Vjerujemo li da nas On neće zavesti, prevariti, već zaštititi i odvesti kući u nebo? Vjerujemo li da je Isus uvijek s nama, da nam želi dobro, najveće moguće Dobro? Ako vjerujemo, tada nestaje strah od Isusa, i tada radosno kličemo: „Evo me Gospodine, tebi na usluzi! Ti, Gospodine, imaš za mene prekrasan plan. Ja ti otvaram vrata da ga skupa s tobom ostvarim. Želim te vjerno slijediti bez 'računice', bez razmišljanja koliko će me sve to koštati!“
Susret Isusa i apostola – Isus ih poziva
Moglo bi se činiti da je Kristov susret sa svojim učenicima bio slučajan susret: šetao je uz obalu, ugledao ih i pozvao. Sveukupni kontekst nam govori mnogo više. Ovi su apostoli bili odabrani od strane Božanske Providnosti od početka vremena, a sada im je upućen poziv. Nisu to bili slučajni susreti. Isus je znao koga će odabrati i što će od njih tražiti.
Kada Isus kasnije poziva bogatog mladića (Mt 19, 16-22), razgovor s njim je mnogo zapleteniji od susreta opisanih u današnjem evanđelju. Ovdje Isus prilazi i traži četvoricu muškaraca da ga slijede. Jednostavno i kratko. Mnogi drugi koraci u njihovoj misiji bit će im poznati tek kasnije. Za sada pozvani muževi znaju samo jedno: "Slijedite me!" Poziv im dolazi u njihovoj običnoj i jednoličnoj svakodnevici, koju su vjerno živjeli. Ni mi ne smijemo provesti život čekajući Božji poziv da samo učinimo nešto veliko. U tom čekanju mogli bismo propustiti mnoge jednostavne (male) pozive svakodnevnog života: pozive da budemo više milosrdni s našim prijateljima i obitelji, pozive da budemo strpljiviji s našom djecom, pozive da budemo velikodušniji u pomaganju bližnjemu u nevolji. Budimo, dakle, velikodušni u tzv. malim stvarima, a onda ćemo i veća djela činiti kada (i ako) dođe čas.
Kakav je bio odgovor učenika?
Odgovor učenika bio je herojski. Slijedili su ga odmah, potpuno i radosno. A kakav je moj stav prema Božjoj volji u mom životu? Njegova mi je volja obznanjena kroz Božju riječ u Svetom pismu, kroz Božje zapovijedi, zakone njegove Crkve i kroz odredbe i upute mojih nadređenih ili roditelja. Odgovaram li nesebično? Ili računam koliko će me sve to koštati i pregovaram o pozivu prije nego što ga slijedim? Možda se pitam: "Što ja mogu dobiti od ovoga?" Dobit ću vječno blaženstvo, ali samo ako Gospodina budem slijedio velikodušno. Za Isusa nisam broj ni statistika. Ja sam „duša“ za koju je umro. Zato ću se danas prema drugima odnositi kao nikada do sada. Izbjegavat ću svaku sitničavost ili sebičnost u odgovaranju na istinske potrebe i zahtjeve svojih bližnjih. Služeći njima, slušajući ih, Bog će (mi) učiniti velika djela!
Fr. Leopold Nikola Noso, OP