Mir je „djelo pravde“
U današnjim čitanjima susrećemo Krista, koji zanosnim klicanjem slavi Boga. Iako je tekst sličan Isusovim Blaženstvima, lako je uočiti razliku. U Blaženstvima Isus slavi, točnije „blagoslivlja“ ljude, koji su se okupili oko njega da čuju njegovu poruku o Kraljevstvu Božjemu, a ovdje Isus slavi Oca na nebesima, koji je to omogućio. Dok se Isus u svojoj molitvi Bogu obraća jednostavno s „Oče“, ovdje je upotrijebio najsvečaniji naziv za Boga „Oče, Gospodaru neba i zemlje.“ Bog je stvoritelj neba i zemlje i kao takav je često slavljen, posebice u Psalmima. Ali ovdje se Isus posebno raduje zato, što se Bog Otac objavio malenima. U okupljanju malenih Isus vidi i početak Kraljevstva Božjeg, ostvarenje Zaharijinog proročanstva u prvome čitanju: „Klikni iz svega glasa, kćeri Sionska! Viči od radosti Kćeri Jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan i pobjedonosan, krotak jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ (Zah 9,9). Zaharija naviješta dolazak Mesije, skromnoga i malenoga - nema bojnih kola, ne jaši na konju. Donosi mir. Kakav mir i komu? Donosi pravedan mir, mir koji je „djelo pravde“. Uspostavit će ga u Izraelu i u svijetu. Jeruzalem je grad mira, simbol neba. Mir znači nebo, znači konačno Boga. Kći Sionska i Jeruzalemska, koju spominje Zaharija, je istoznačnica za Božji narod, a to je Crkva koja obuhvaća čitavi svijet, cijelo čovječanstvo.
Daleko od mira „djela pravde“
Ako je mir o kojemu govori prorok djelo pravde, onda smo mi kao narod jako daleko od jednog takvog mira. Svjedoci smo tolikih nepravdi. Dnevni tisak je pun crne kronike. Izgleda da je nama Hrvatima zabranjeno da iziđemo s istinom na vidjelo. Živimo u strahu. Zločince - a bilo ih je uvijek, a ima ih i danas - ne smijemo prozvati njihovim imenom. (Stjepan Hršak u Macelju strijeljao svećenike!). Zaboravlja se da nema slobode bez utvrđivanja istine i svjedočenja istine pa bila ona ne znam kako bolna. Isusova je riječ da „Istina oslobađa“.
Čovjeku je potreban iskreni tješitelj
Govorimo o miru. Ne zaboravimo: „Kao što se rat rađa iz zla tako se mir rađa iz dobra!“ Pravi i puni mir bit će istom na nebu. Stoga je Jeruzalem bio uvijek simbol nade. Riječ je o nebeskom Jeruzalemu.
Evo, na kraju divnog komentara Isusovih riječi iz današnjeg evanđelja koje glase: „Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni!“ iz pera prof. biblijskih znanosti Ivana Dugandžića: „Čovjeku u životu ništa nije tako potrebno kao iskren tješitelj koji je spreman s njime podijeliti brige i nevolje. Teško je trpjeti s osjećajem da se to trpljenje nikoga ne tiče, da su svi prema njemu ravnodušni… Dobro je poznato kako je najgore stanje u kojemu se čovjek može naći samosažaljenje. Pa ipak mnogi ljudi zapadnu u takvo stanje. Čovjek u jednom trenutku, misleći kako nikome nije stalo do njega i kako ga nitko ne žali, počinje žaliti sam sebe.“
„Slatki“ jaram i lako breme
Isus je mislio upravo na to kad izmorene i opterećene zove k sebi, obećavajući im kako će ih on odmoriti. Ne obećava im da će s njih skinuti njihov teret, već će ga pretvoriti u „slatki jaram“ i „lako breme“. Kako? Darivajući se onima koji ga nasljeduju i nastoje biti „krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29). Ako Isusov učenik bude krotka i ponizna srca kao njegov Učitelj, on će mu trajno objavljivati Oca u kojemu će nalaziti svoj mir. Opisujući jednu dobru i siromašnu ženu, koja je svaki svoj govor započinjala „s Božjom pomoću“ i tako nosila teški teret života, A. Solženjicin naglašava kako je njezino lice uvijek sjalo nekom radošću, da bi na kraju zaključio: „Svi ljudi koji žive u skladu s glasom savjesti imaju lijepo lice.“ U duhu današnjega evanđelja može se reći, kako svi ljudi koji se oslone na Isusov poziv i njegovo obećanje, unatoč nevoljama kroz koje prolaze, zrače sigurnošću i mirom. Noseći jaram svoga života s Kristom, on za njih postaje „sladak“. Svi imamo svoj jaram, svoj križ. Upitajmo se na kraju: Kako ga nosimo? Nosimo li ga s Kristom? Ne zaboravimo: S Kristom, koji je Sin Boga živoga, možemo učiniti sve. Bogu je sve moguće!
Fr. Vjekoslav Lasić, OP