15. nedjelja kroz godinu: Deset zapovijedi - deset riječi

Živjeti Božju riječ

Današnja čitanja, posebice u prvome i trećemu, govore o riječi koju Bog upućuje svakomu od nas. Božja riječ je Božje djelovanje, ona je stvaralačka. Sjetimo se kako gordo zvuči u knjizi Postanka: „I reče Bog: 'Neka bude! I postade!'“ I danas je ta riječ stvaralačka, riječ koja ostvaruje ono što naviješta. Božja riječ je snažno djelotvorna; ona uvijek postiže svoj cilj koji joj je Bog odredio. „Božja riječ izlazi iz Božjih usta… ne vraća se Bogu bez ploda. Ona čini ono što je Bog htio i obistinjuje ono zbog čega ju je Bog poslao!“ Božju riječ treba prihvatiti, od nje treba živjeti. „Ne živi čovjek samo o kruhu.“ Ne vraća se k Bogu a da nije ispunila svoje poslanje, svoj zadatak. Božja je riječ zakon i pravilo života. „Deset zapovijedi“ na hebrejskom se jeziku zovu „deset riječi“ s kojima čovjek treba uskladiti svoj život.

Naše biti, naš bitak je dio Božjeg bitka, stoga su i naše riječi djelomično Božje riječi. Zato bi trebale, kao i Božje riječi, biti stvaralačke. One će to sigurno i biti, ako ih ozbiljno i odgovorno izgovaramo.

Važna pitanja

Današnja čitanja nam nameću važna pitanja:
Vjerujemo li u snagu Božje riječi?
Vjerujemo li Isusu Kristu koji kaže da vjera i brda premješta?

Hrvati na poseban način štuju Majku Božju. Nazivaju je svojom kraljicom, „odvjetnicom Hrvatske“ - advocata Croatiae. Na Trškom vrhu (Krapina) na stropu Crkve Jeruzalemske stoje napisane riječi: Maria origo mundi melioris (Marija početak boljega svijeta). Ako se svijet ne mijenja na bolje, to je znak da mi ne vjerujemo da je Marija „početak boljega svijeta“ pa se stoga i ne stavljamo pod njezinu zaštitu.

Upitajmo se!

Jesmo li mi ne samo slušatelji, nego i izvršitelji riječi? (sv. Jakov). Događa li se često u našemu životu da nam lijepe riječi uđu na jedno uho da bi odmah izišle na drugo?  Stojimo li iza svojih riječi? Jesmo li ljudi od riječi? Kakva su naša obećanja koja smo dali na vjenčanjima, polaganjima zavjeta, u sakramentu pomirenja, svetoj ispovijedi?

Uvjeren sam da 90% naših mladenaca pri sklapanju svojih bračnih zajednica ne misle da moraju biti spremni umrijeti jedni za druge, a Isus to traži: „Ljubite se kao što sam ja ljubio vas“ (Poslanica Efežanima). Činjenica da neki redovnici i redovnice, koji polažu doživotne zavjete napuštaju svoj stalež, jasno govori da svoja obećanja nisu dali ozbiljno. Kad se ispovijedamo, redovito obećamo i odlučimo da ćemo biti bolji, i često od toga ne bude ništa. Zašto? Najvjerojatnije zato jer te riječi nisu od srca izgovorene. Bile su to prazne riječi, a narodna mudrost reče da je i sam put u pakao popločan dobrim željama i obećanjima.

Kojoj skupini pripadamo?

Čuli smo u evanđelju prispodobu o sijaču koji sije dobro sjeme, koje pada na različito tlo i o tom tlu ovisi kakav će biti urod, plod. Isus je tu prispodobu sam protumačio. Na nama je da se danas upitamo kojoj od skupina o kojima Isus govori svaki od nas pripada:

-    Jesmo li „posijani uz put“ tj. previše otvoreni, da svatko može pozobati sjeme riječi iz naše duše?
-    Jesmo li „kamenito tlo“ tj. bez potrebne dubine i bez dubljeg uvjerenja da nas svatko može pokolebati?
-    Jesmo li obrasli u „trnje i korov“, odani svijetu, njegovom bogatstvu i njegovim užitcima ili smo plodno tlo tj. spremni primiti pouku i djelotvornost riječi i donijeti rod?  

Sijač sjemena riječi Božje je Isus. On i danas sije u naše duše i sjeme  riječi i sjeme svoga tijela i krvi u euharistijskoj gozbi ljubavi, svetoj misi. O njivi naše duše ovisi koliki će plod ta sjetva donijeti.

Fr. Vjekoslav Lasić, OP