28. NEDJELJA KROZ GODINU – B
Evanđelje ove nedjelje donosi zanimljiv susret bogatog mladića i Isusa. Mladić pred Isusa pristupa ne baš bilo kako. On pred Isusa dolazi prigibajući koljena. On pred Isusa pristupa baš kao i svatko od nas. Svatko dobro zna tko je njegov Bog, svatko zna tko je Isus Krist. I mi doista odmah po ulasku u crkvu kleknemo, prignemo koljena pred svojim Bogom. No, taj stav ne mora izražavati i potpunu unutarnju predanost Bogu. To najbolje opisuje daljni tijek razgovora ovoga bogatoga mladića s Isusom. Mladić govori kako drži sve zapovijedi, baš kao što i mi vjerno pazimo na zapovijedi Božje, ali isto tako pita učitelja Isusa što je potrebno još napraviti da bi bio Božji, da bi bio sretan, da bi mogao ići za Isusom. Ma pita baš ono što i mi želimo pitati Isusa! A Isus mu odgovara da sada treba još prodati sve što ima, podijeliti onima koji nemaju, te će tada imati blago na nebu i može poći za Isusom. U ovom trenutku se događa nagli obrat. Evanđelje iznosi da se mladić smrknuo i otišao žalostan. Otišao je žalostan od Isusa, jer je imao veliki imetak – to je bio razlog.
Iz ovoga vidimo kako bogatstvo može biti velika prepreka na putu do Boga. Možda najviše zbog toga što se od silnog bogatstva ne može vidjeti Bog. Možda zbog toga što bogatstvo postaje naš bog. Možda zbog navezanosti, možda zbog opterećenosti... Jedno je sigurno – kada Bog nije na prvome mjestu, ništa nije na svome mjestu! A ono prvo mjesto uvijek pripada samo Bogu. Tako je to Bog želio, tako je to Bog uredio. Čovjek to treba poštivati. Jedan od znakova tog poštivanja je i ono prigibanje koljena. Iako, više od toga potrebno je pred Bogom prignuti svoj ego, svoj ponos, svoju umišljenost, ali isto tako i svoje probleme, bogatstvo, siromaštvo, sve što imamo i što jesmo. U suprotnom, na Isusov poziv ćemo se smrknuti i otići žalosni, iako dobro znamo tko je naš Bog i rado pred svojim Bogom kleknemo, ali ipak odustajemo, jer nije bilo onog unutarnjeg stava klečanja i predanja. Odnosno pokleknemo i pred svijetom, svjetovnim... A zbog čega? Zbog bogatstva ili bilo čega drugoga što nam je zapriječilo put do najvećeg bogatstva koje čovjek može imati – svoga Boga!
Fr. Reginald Biklić, OP
26. Nedjelja kroz godinu - B
Oslonjeni na Riječ Božju, koju slušamo u euharistijskom slavlju, donosimo nekoliko misli o učincima djelovanja Duha Svetoga u Crkvi. I naša je župna zajednica dio opće Crkve koju „prodahnjuje“ i vodi Duh Sveti.
Već mala djeca znaju reći: Ti ne! Ti ne pripadaš nama. Postoji li u ljudskoj psihi potreba druge ljude isključivati? Biblija poznaje (takve) primjere. Tako Gospodinova braća: Jakov Mlađi i Jakov Stariji te zajednica u Jeruzalemu žele „pogane“ (one koji su se pridružili „Isusovu putu“) isključiti iz Zajednice (Crkve). Obrazloženje: oni ne obdržavaju stroge židovske zakone. Pavao, apostol se pak snažno tomu odupire i bori se žestoko na (prvom) „apostolskom koncilu“ protiv takva razgraničenja i isključivanja i to – s uspjehom! Je li u povijesti Crkve svako isključivanje bilo baš nužno? Vjerojatno je moglo biti od pomoći malo više povjerenja u djelovanje Duha Svetoga koji vodi Crkvu. Jer Duh puše gdje hoće. Često djeluje u ljudima, za koje ne bismo to očekivali. Treba, dakle, biti oprezan kad je riječ o nepriznavanju drugima da su pravi kršćani. A da bi se uvidjelo djelovanje Duha Svetoga nije dovoljno paziti na to priznaje li se netko Kristovim samo riječima. Dinamika Kraljevstva Božjeg često povezuje ljude, za koje ne bismo to očekivali. Postoje i oni ljudi dobre volje „u čijim srcima milost nevidljivo djeluje“, kako je to formulirao Drugi vatikanski koncil (Gaudium et spes – Radost i nada, br. 22). I u tom smislu govori Isus u današnjem evanđelju: „Tko nije protiv nas, za nas je.“ Ovo pruža nama kršćanima stanovitu opuštenost kada se nađemo u susretu s onima koji drugačije vjeruju ili uopće ne vjeruju. Duh Božji djeluje unutar i izvan Crkve! Sv. Augustin bi rekao: „Ima ih koji su unutar Crkve, a zapravo su izvan nje, a ima i onih koji su izvan Crkve a zapravo su unutar nje.“
U prvom današnjem svetopisamskom čitanju slušamo kako Mojsije, pun Duha Božjega, izrazi divnu želju: “O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin i na njih izlio svojega Duha!“ Tako govore Božji ljudi! Ne svojataju Boga i njegove darove, ne prisvajaju Duha Božjega samo sebi nego zazivaju dar Duha Božjega svim vjernicima, svim ljudima. Drugi vat. sabor htio je obnoviti u Božjem narodu vjeru da su svi – po krštenju i krizmi, a i po posebnim darovima – uživaoci dara Duha Svetoga. Nad svakim krizmanikom progovara biskup krizmatelj: „Primi pečat dara Duha Svetoga!“ Trebalo bi ovdje spomenuti i naročiti oblik dara Duha Svetoga, a to je dar Svetog pisma, dar Biblije. To je Zakon Gospodnji ili kako su Židovi voljeli reći Tora. Tko se naime druži s Biblijom, postaje dionik Duha Svetoga kojim je Biblija napisana.
U Drugoj poslanici Timoteju stoji: „Sve je Pismo bogoduho“, to jest Duhom nadahnuto te Duhom odiše i nadahnjuje svojega čitatelja. To je istovremeno poziv svima nama da danomice izdašnije čitamo Duhom Božjim nadahnuto Sveto pismo, da se iznutra Duhom osnaženi i oduhovljeni uspijevamo oduprijeti navalama zloduha u današnjem svijetu, koji odbija izgradnju današnjeg društva na temeljima Boga Stvoritelja i ne želi ga imati ni kao „radnu hipotezu“!
Fr. Nikola Mioč, OP
II. uskrsna nedjelja: Iv 20, 19-31
6. nedjelja kroz godinu - A
Peta nedjelja kroz godinu - A
U susret nedjelji: Mk 7, 31-37
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.
Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.
A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«
Nedjeljna poruka
Nedjelja, 15. 4. 2018. / TREĆA VAZMENA NEDJELJA
ČITANJA: Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.« Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede. Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«
Riječ Gospodnja.
Kako postati svjedok uskrslog Isusa Krista? Danas je zbilja nastupilo ozbiljno vrijeme… Naime, ljudi koji se laćaju knjige nekako susreću Krista preko knjige i ponovno mu se vraćaju (barem teoretski), ali ostaje velika masa izvan knjiškog 'susreta', knjiškog svjedočanstva. Kako masi svjedočiti uskrsnuće? Jedini je i istinski odgovor: življenje Isusove riječi uprisutnjuje životno uskrsloga Krista. Nikakva knjiga nije toliko snažna koliko jedan život koji živi Boga. Više je važno da ima u svijetu ljudi koji žive Boga nego li ljudi koji znaju dokazivati Boga. Življenje Boga (vjere u uskrsnuće) najjasnije se postaje prisutan u svijetu. Tako se postaje istinski apostol. Mislim da je suvišno govoriti da je na odgovornosti svakog kršćanina da svjedoči uskrslog i univerzalnog Krista. Danas smo najpotrebnijih istinskih ljudi koji žive Isusov život više od bilo kakvih ideologija i teorija. Potrebno su nam danas kršćani mistici. Kako to ostvariti? Nemoguće je drugima Krista svjedočiti, ako sami nismo osvjedočeni. Ne radi se o tome da druge 'vrbujemo', nego da mi sami živimo ono što vjerujemo i da u tome nalazimo smisao svojega postojanja i življenja. Također to ne znači da mi nećemo i pogriješiti. Da, mi ćemo možda i dalje imati pogrešaka, ali tada ćemo svoje pogreške shvaćati u svjetlu uskrsnuća – u svjetlu ljubavi koja oživljava i oprašta. Kaže se da mi baš najmanje značimo kao kršćani za one s kojima najduže živimo. Mislim da tu nije razlog da radi toga druge osuđujemo, nego je to znak da sebe preispitamo i da zaključimo, da se kod nas još dosta životno nije dogodilo potpuno obraćenje. Jesmo li smo već s ovim Uskrsom nadišli onu krizu koja još pita ima li Boga, nema li Boga, je li Krist Spasitelj ili nije? Jer tek kad se ova kriza nadiđe tada se postavljaju sljedeće pitanja: živimo li Boga ili ne, odsjeva li Bog na našem licu ili ne? Treba se odlučiti bilo za zajednicu učenika bilo za zajednicu nevjernika – ostalo je nigdje. Učeniku je Krist direktiva i svjetlo budućnosti, za sutrašnje dane. Isusa uskrslog prepoznaje se u bratskoj ljubavi, u dijelnu 'kruha' s onima koji su ga potrebni. Da, uskrsli Isus je u zatvoru, s bolesnima, gladnima, žednima… I ovo je Isusov put, put na kojemu se čovjek preobražava. Uskrsli Isus je prisutan među ljudima koji žive svakodnevni život. Slikovito je rečeno, tamo gdje ljudi međusobno dijele život i djelovanje. I samo ljudi koji prepoznaju potrebe drugih ljudi prepoznaju i uskrsloga Krista. Isusovo uskrsnuće otkriva također da je duhovna stvarnost vječna, a da je tjelesna prolazna. Dapače cijela tjelesna stvarnost čezne za ovjekovječenjem, za uskrsnućem (Pavao). Zato je smišljeno da se tjelesnost stavi u službu duhovnosti, privatni interes podložiti zajedničkoj ljubavi. Svi smo mi na putu u neki svoj Emaus. Bože daj da na tome putu prepoznajemo ljude kao braću pa ćemo doživjeti Isusovo i svoje uskrsnuće.