Učitelj Fulgencije nikako nije uspijevao izložiti nauk o Duhu Svetom, trećoj božanskoj osobi, svom učeniku Feliksu. U jednom trenutku, kada je njegovo strpljenje već bilo pomalo načeto, stao je i prozborio: "Za danas dosta. Sutra ćemo nastaviti". Sutradan, Feliks je očekivao da će nastaviti učitelj svoje izlaganje u samostanskoj biblioteci, ali ga je Fulgencije iznenadio i poveo u grad. I Feliks se je pitao kamo ga to učitelj vodi.
Ušli su u trgovinu gdje su se prodavali različiti miris, arome, mirišljave biljke i slične stvari. Kada su ušli, Fulgencije ga upita: "Što osjećaš?" Feliks odgovori: "Miris. Parfem." Njegove nosnice su bile opijene tim ugodnim mirisom. Zatim iziđoše. Kad su izišli, Fulgencije mu reče: "Vidiš, nešto slično je i Duh Sveti. Ne vidiš ga, ali osjećaš njegovu prisutnost. Duh Sveti je primjer i božanski učitelj poniznosti."
Zatim su se uputili u katedralu. I zastali su pred velikim vitrajem iza oltara. Fulgencije upre oči u šarolika i živopisna vitrajska stakla: "Pogledaj ih. Sva njihova ljepota dolazi do izražaja tek kad sunčeve zrake prođu kroz njih. Tako je i u našem životu. Ljepota čovjeka i njegova veličina je vidljiva tek kad Duh Sveti u njemu djeluje.
Duh Sveti je božanski umjetnik, koji nikada ne čini autoportret i nikada sebe ne oslikava, uvijek oslikava ili ocrtava Kristov lik u čovjeku koji vjeruje. On je poput ove tihe i nečujne svjetlosti koja nam daje da vidimo ljepotu ovih vitraja. Slično se događa i u našem kršćanskom životu. Duh sveti je skroviti i tajnoviti božanski umjetnik koji ne želi sebe isticati, ne želi protagonizam, jednostavno samo želi biti svjetlo vjere u našim očima, kojom ćemo gledati našu zbilju i druge u njoj."