Postoje situacije i iskustva u životu koja nas vode na rub naše vjere. Za Feliksa je to bilo iskustvo susreta s umirućom djecom. Poslije svakoga posjeta i susreta s njima, Feliks se osjećao poput tužitelja koji bi Boga najradije posadio na optuženičku klupu. "Zašto, Bože?", znao je često mrmljati kroz zube.
Na mnoga pitanja Fulgencije bi samo slijegao ramenima. Jednom prilikom je zaključio: "Gledaj, Felikse! Bog nam nije odgovorio na sva pitanja. Mi smo poput Joba, kojem Bog nije odgovorio na sva pitanja u vezi njegove patnje, ali mu je uvijek pokazivao da je s njim. Očito je da nam Bog nije razotkrio sve. Neki odgovori nas čekaju u vječnosti. Jesi li vidio onaj križ iznad kreveta bolesnog mladića? Mislim da je on odgovor na naša pitanja. Križ u sebi nosi nedvojbenu poruku: 'Bog nije došao da ukloni patnju. Bog se nije utjelovio niti zato da bi protumačio ili objasnio nam patnju. Jednostavno, Bog je došao i postao jedan od nas da bi našu patnju ispunio svojom prisutnošću'!"