Izlaganjem p. Marka BIjelića završile ovogodišnje korizmene tribine

Detalji

Kreirano Četvrtak, 17 Travanj 2014 05:49

"Propovijedati u duhu dominikanske tradicije: pomoći vidjeti svijet kako ga Bog vidi" naslov je posljednjeg izlaganja u sklopu ovogodišnje Korizme na Peščenici, koje je u srijedu 16. travnja održao p. Marko Bijelić, župni upravitelj župe bl. A. Kažotića na Pečenici. Uvodno je govorio o novim horizontima i izazovima za propovijedanje danas. Polazeći od činjenice i povijesti da je za dominikanski red propovijedanje uvijek bilo u znaku dijaloga s kulturom i društvom koji nas okružuju, predavač je naglasio da svako vrijem nosi svoje izazove, zahtjeve za novim jezikom i načinom propovijedanja.

Ne smije se zaboraviti koliko je propovijedanje shvaćeno kao naviještanje otajstva spasenja za čovjeka u osobi raspetoga i uskrsloga Isusa Krista, važno ne samo za Red propovjednika, nego i za cijelu Crkvu. Govorom o hitnosti i potrebi nove evangelizacije danas se itekako vraća ta svijest. Od apostola Petra i Pavla, povijest Crkve je povijest propovijedanja, evangelizacije i naviještanja Evanđelja - Radosne vijesti. U perspektivi Reda, propovijedanje nije samo dužnost ili obaveza, ono je ujedno i milost tj. sredstvo milosti i vjere. Posebno je zanimljiv bio pregled i osvrt na Novi zavjet, kojim je p. Marko istaknuo svijest o važnosti propovijedanja u prvoj Crkvi, polazeći od samoga Isusa koji na više mjesta ističe kako ga je Otac poslao da naviješta Kraljevstvo Božje. Isus je to poslanje predao apostolima, šaljući ih po cijelom svijetu da Radosnu vijest donesu svakom čovjeku. U Djelima apostolskim, apostoli čak daju prednost propovijedanju, tj. naviještanju pred djelima ljubavi, tražeći izbor sedmorice sedam đakona. Sv. Pavao u poslanici Korinćanima ističe da ga Krist nije poslao krstiti nego naviještati evanđelje. Jedna od najvažnijih osobina dominikanskog propovijedanja jest prožetost teologijom.

Teologija je "alma mater" za naše naviještanje i propovijedanje jer ona jamči i pomaže nam da u središtu našega navještaja bude otajstvo Boga koji se je objavio u Isusu Kristu, koji ima konkretnu povijest u Galileji i Judeji, koji je bio razapet, umro i uskrsnuo, rekao je predavač. Nadalje je istaknuo kako teologija napose igra važnu ulogu u našem totalnom otvaranju cjelovitoj istini. Zato za dominikanca posvećenost i predanost propovijedanju zahtijeva i studij, napose teologije, jer je pozvan odgovoriti na poziv ljudskog traženja istine. Polazeći od Dominikova poziva svojoj braći da budu korisni za duše, odnosno da budu intelektualno milosrdni, tj. suosjećajni, načelo miserecordia veritatis, milosrđe istine, teološko promišljanje dominikanca u propovijedanju priprema da pronikne u značenje događ(an)ja i izazova današnjice, znakova vremena, u otajstvu Božje Providnosti. Bez teologije, odnosno teološkog promišljanja, dominikanac teško će biti sposoban pronaći najprikladnije načine ili putove naviještanja evanđelja. Kao primjer i uzor propovjednika i teologa, p. Marko je naveo sv. Tomu Akvinskoga, koji je, nadahnut sv. Augustinom i Ciceronom, govorio o trostrukom principu ili svrsi kod propovijedanja: docere, delectare i flectere, odnosno: poučavati, nadahnuti (obradovati) i pokrenuti (izazvati). Dominikanac propovijeda Božju Riječ da bi poučio, nadahnjujući slušatelja sa svrhom da ga pokrene odnosno izazove da svojim životom prihvati Božju Riječ i na nju odgovori. Time propovjednik poziva slušatelja na traženje i prihvaćanje istine Evanđelja.

Prema shvaćanju izlagača za dominikanca je osobito važna karizma sv. Dominika, koju svaki dominikanac baštini i koja je blago dominikanske obitelji. Radi se o gratia predicationis, Karizma ili milost propovijedanja. Ona je u korijenu svakog dominikanskog poziva. U Redu sam da bih propovijedao Radosnu vijest, odnosno Evanđelje spasenja, rekao je predavač. Dominikanac nije samo "obični" propovjednik nego je propovjednik te milosti i na temelju te milosti propovijedanja (gratia praedicationis). Ono što obilježava svakog dominikanca je vjernost i povjerenje u tu milost. Zato je za dominikanca propovijedanje Božji dar i primljena milost. Budućnost dominikanskog reda ovisi o vjernosti toj milosti. Na temelju odlomka iz Knjige Izlaska 8 33, 18.25, predavač je izložio što znači gledati Božjim očima. Metaforički rečeno, da bismo gledali u smjeru u kojem Bog gleda ali i išli tim smjerom moramo mu stati iza leđa. Ako ukrstimo svoj pogled s Bogom, slikovito rečeno, ako ga gledamo u oči, to znači da gledamo u suprotnom smjeru. Drugim riječima, vidjet ćemo svijet naopačke, u negativnom svjetlu jer gledamo u suprotnom smjeru kako Bog gleda na stvarnost. Nećemo vidjeti ono što on vidi.

Ako želimo vidjeti svijet kako ga Bog vidi moramo se smjestiti ili biti iza njegovih leđa, iza njega. Tu se predavač pozvao na sliku iz svoga djetinjstva: djeca kada su na ramenima roditelja gledaju i vide ono što vide i gledaju roditelji. Drugim riječima roditelji upravljaju njihovim pogledom. Roditelji i djeca imaju istu pogled. Upravo se tu radi o pogledu vjere koju mora prinijeti dominikansko propovijedanje. I taj pogled vjere je prije svega DAR BOŽJI, MILOST I DJELO DUHA SVETOGA. SVETI HUMBERT ROMANSKI, veliki dominikanski propovjednik, nije bez razloga tvrdio: JEDINI I ISTINSKI UČITELJ PROPOVJEDNIKA JE DUH SVETI. TAJ POGLED VJERE I LJUBAVI predstavlja teologalno iskustvo koje nam se daje na temelju molitve i kontemplacije. SVJETLOM VJERE i DAROM LJUBAVI, slikovito rečeno, probijamo naslage stvarnosti da bismo doprli do istine. To je iskustvo koje ostavlja naš osobni trag u poruci koju naviještamo. To je iskustvo koje nas osposobljava da postanemo istinski vjernici, svjedoci Božjeg pogleda, a time i pravi ili vjerodostojni propovjednici, rekao je predavač. Na kraju je još jednom istaknuo da posebnu pozornost propovjednik mora obratiti na ZNAKOVE VREMENA. POOSOBITI PORUKU nije moguće ako se zatvorimo u naša subjektivna iskustva. Nužno je suočiti se sa stvarnošću, iskusiti je, doživjeti je, i ne samo je kritički ispitati nego dopustiti i prepustiti se da nas ona sama kritički ispita u našem poslanju odnosno našoj vjernosti našem poslanju, tj. milosti i karizmi koju smo primili za propovijedanje, zaključio je župnik Marko.