Kada život postane paradoks

Detalji

Kreirano Subota, 19 Srpanj 2014 13:06

Živimo u nekom neobičnom vremenu koje bismo mogli nazvati vrijeme paradoksa. Imamo veće kuće, a manje obitelji; više pogodnosti, a manje vremena. Stječemo veću naobrazbu, ali manje razuma.Više znanja, ali lošije prosuđujemo. Imamo više stručnjaka, ali i više problema. Više lijekova, ali manje zdravlja. Previše lakoumno trošimo. Premalo se smijemo. Prebrzo vozimo. Prelako se naljutimo. Predugo smo budni. Premalo čitamo. Gledamo previše televizije. Rijetko molimo. Umnogostručili smo svoje vlasništvo, ali umanjili vrednote. Previše pričamo, premalo volimo i prečesto lažemo. Naučili smo kako zaraditi za život ali ne i kako živjeti. Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Imamo više zgrade ali manje strpljenja. Šire autoceste ali uže poglede na svijet. Trošimo više ali imamo manje. Kupujemo više, ali u kupljenom uživamo manje. Otputovali smo do Mjeseca i natrag, ali nam je teško prijeći ulicu i upoznati susjede. Osvojili smo svemir, ali ne i svoju nutrinu. Razbili smo atom, ali ne i vlastite predrasude. Pišemo više, učimo manje, planiramo više ali postižemo manje. Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Imamo veće dohotke ali su nam moralni standardi niži. Posjedujemo sve više računala kako bismo pohranili više podataka i proizveli više kopija, ali sve manje komuniciramo. Sve nam je važnija kvantiteta, a sve manje važna kvaliteta.

Čini se kao da su ovo vremena brze hrane i spore probave, velikih ljudi i malih karaktera. Baš neko čudno vrijeme: okruženi paradoksima kad i sami postajemo paradoks. Stvoreni Božjom ljubavlju za dobro, uporno činimo zlo i grijeh i tako niječemo tu ljubav. Bez Boga sami postajemo sebi nerazumljivi i nejasni, prepušteni lutanju od paradoksa do paradoksa. A možda su naši paradoksi samo drugo ime i lice za ono što Isus u evanđelju naziva licemjerje. Bez Boga u svom srcu, postajemo (is)prazni.

Nije sve onako kako izvana izgleda. Puno toga u našem ljudskom srcu ne štima. Odatle ti paradoksi kao paravani ili fasade koje skrivaju onu pravu istinu koje se i sami bojimo. Zašto Isus nije podnosio farizejštinu, odnosno licemjerstvo? Jer licemjerje u sebi jest falsificiranje života. A time život gubi svoju vrijednost. Često živimo ono što mislimo i priželjkujemo da je život, ali nije život, nego neka bijedna iako možda izvan blještava, kopija života. Samo čista i iskrena srca je moguć (su)život s Bogom, a u tome jest njegova originalnost i puna vrijednost ljudskog života. I tada život nije paradoks nego jednostavno život koji jesmo!

Marko Bijelić, OP