Danas Crkva slavi divna djela Božja iskazana ljudskom rodu pobožnim promatranjem otajstva života, muke i uskrsnuća našega Spasitelja Isusa Krista, u društvu s Marijom, njegovom majkom, koja je "uzor razmatranja Kristovih riječi i poučljivosti u vlastitom poslanju" (KKN, 67, II). Tih se dobročinstava, skladno povezanih u jedno, sjećamo posebnom vrstom molitve koja se obično zove „ružarij“ (krunica). Ta je pobožnost nastala i rasla u okviru života i rada našega Reda. Bl. Humbert iz Romansa (1277.) u knjižici "O načinu moljenja" (Djela, II, 543), sastavljenoj za novake Reda, piše: "Novak nakon Službe čitanja blažene Djevice najprije sa žarom promišlja i razmatra o Božjim dobročinstvima, tj. o Utjelovljenju, Rođenju, Muci i slično; poslije neka rekne Očenaš i Zdravomariju...
Nakon povečerja neka se sjeti Božjih dobročinstava kako je napisano na početku ovoga ‘Načina moljenja’..., a moći će dodati i Zdravo Kraljice s drugim antifonama i posebnim molitvama Gospi na čast." Među braćom koja su imala velikog udjela u određivanju ustroja krunice i u njezinu širenju treba prije svega spomenuti blaženoga Alana iz
Bulom Consueverunt Romani Pontifices (17. rujna 1569.) sv. Pio V. odredio je konačni oblik krunice, a novom bulom Salvatoris Domini (5. ožujka 1572.), ustanovio liturgijski blagdan. Gospe od Pobjede, koji se kasnije nazvao od Ružarija (od Krunice), s tim da se slavi 7. listopada. Taj je blagdan potvrđen i u najnovijoj liturgijskoj obnovi.
Stoga nam je dužnost da u našim zajednicama promičemo ovaj oblik moljenja i da ga s apostolskom revnošću njegujemo među vjernicima, dakako obogaćujući staro novim. Krunica "nas vodi k promatranju otajstva spasenja, u kojem je Djevica Marija usko združena s djelom svoga Sina" (KKN, 67, II) te se pokazuje kao vrlo djelotvorno sredstvo kako promicati vjeru i kršćanski život u narodu. Naime, "ova je molitvena krunica kao neki sažetak Evanđelja i zato oblik crkvene pobožnosti" (Pavao VI., Apostolska pobudnica Recurrens mensis october, 7. X. 1969.).