No hoće li ljudi imati dostatno vjere da je prepoznaju?

Detalji

Kreirano Petak, 17 Listopad 2014 07:01

Došli smo u fazu kad bismo bez odgađanja trebali nešto korjenito promijeniti u svom životu jer po ničemu ne izgleda da svijet u kojem djelujemo takoreći ide na bolje. Dok sa svojim i u svojim mislima šetamo po ulici iz takta nas može izbaciti tek poneki "Hvaljen Bog" bakice koja je upravo krenula moliti krunicu i sudjelovati na svetoj misi. No, nama se čini da se to ime Bog izgovara tek onako kao i svaka druga riječ. Osim toga nikako da zamijetimo da Bog doista čuje to što mu govorimo.

Ili se samo pravi da ne čuje? Možda nam ostavlja mogućnost da hodimo u slobodi istraživanja, možda je, ipak, sve to preteško, što bi Bog da ga skroz naskroz poznajemo, tražio? Kako god tomu bilo, kao da na svjetskoj vagi između dobra i zla preteže zlo. Čini se da Božje kraljevstvo nije ni izdaleka instalirano na ovom svijetu. No, možda mi krivo kraljevstvo zazivamo da dođe? Što zapravo mislimo pod tim kraljevstvo Božje? U trenutku kad opisuje Isusovo uspinjanje ka Jeruzalemu, i to kad je Isus posve svjestan da kroči prema nepravednoj osudi, evanđelist (Lk 18,1-8), smjelo navodi Gospodnje riječi, tvrdeći da Bog Otac odgovara na naš poziv za ostvarenjem pravednosti! To je paradoksalna tvrdnja, jer mi neprestance nešto molimo i moljakamo, a nikako da se naši vapaji usliše. Postali smo i nervozni i nestrpljivi. Tu je Lukinu tvrdnju teško prihvatiti kao točnu, a još teže shvatiti. No, još je čudnija posljednja rečenica iz današnjeg evanđelja: Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Što to zapravo znači? Znači li to da mi samo hinimo vjeru.

Da vjerujemo da vjerujemo, ali u stvari ne vjerujemo? Da su u biti svi vjernici, ukoliko su iskreni zapravo nevjernici? Vjerovati možda znači prihvatiti neku drugu ideju pobjede pravednosti, i to ideju koja nije "pobjednička". To možda znači smrt naše dosadašnje koncepcije Božje pobjede, kako bismo prihvatili i razumjeli "njegovo poimanje". To možda znači otkriti egzistenciju koja je drugi poredak stvarnosti, koju tjelesni čovjek ne zamjećuje niti otkriva, ali koja je realnija nego sve pojavno i izvanjsko, koja je ispunjena vječnošću. Za Izraelce koji su pokušavali izići iz situacije ropstva jedina zamisliva Božja pravda jest uništenje onih koji se suprotstavljaju njihovom hodu prema zemlji slobode. U uništenju Amalečana, oni vide potvrdu da je Gospodin odgovorio na njihov povjerljiv zov. Bog je u toj perspektivi moćni ratnik koji osvećuje svoje izabranike. Osjeća se, dakako, evolucija u shvaćanju i razumijevanja toga tko je zapravo Bog kod svetoga Pavla.

On, naime, svog učenika podsjeća na važnost razmišljanja o svetim spisima. Onaj tko se odluči na preispitivanje i proučavanje prošlosti postupno će otkrivati istinsku mudrost, postupno će ulaziti u takoreći božansku perspektivu. Polazeći od toga postat će mu mogućim pomagati drugima sa svom strpljivošću i brigom da se poučava suobličujući se Božjoj Riječi. Isusovi učenici imaju dojam da je njihova molitva za pravednost uzaludna. Je li Bog doista neosjetljiv na vapaje svojih učenika? Isus se pokazuje kao onaj koji uslišava molitve. Božja pravednost će se naskoro očitovati. No hoće li ljudi imati dostatno vjere da je prepoznaju?

Alojz Ć.