U njegovoj službi ima mjesta za sve...

Detalji

Kreirano Srijeda, 19 Studeni 2014 08:22

Koliko god bili neovisni promatrači, neovisni strijelci, događaji nas iznutra duboko pogađaju, iz dana u dan čine od nas nove ljude. Život se sve više predstavlja kao svojevrsno linearno putovanje s različitim prizorima, a što više vrijeme prolazi to više postajemo ranjivi, frustrirani i neživotni. Odista ranjivi i ranjeni propovjednici radosne vijesti kojoj ipak najviše sliči meditativna glazba grupe Dire Straits ili pak uradci kasnog Bob Dylana. Zapravo vrlo je teško uočiti korijene te ljudske nestabilnosti, lomljivosti jer ono što danas čvrsto obećamo već sutra postaje izlizana, prazna fraza, gotovo više nikome nismo kadri nešto iskreno šapnuti na uho.

Jedino što je stalno u tom neprestanom nemiru jest naše vrludanje i složenost odnosa s Bogom kome tepamo ne bi li nas prihvatio ovakve kakvi jesmo, a da nas pritom ne kažnjava jer zacijelo ima i gorih od nas. Pa ipak trebalo bi korjenito promijeniti način pristupa i kovanja vlastitog svjetonazora. Trebalo bi konačno skinuti nagomilane koprene s naših lica i iskreno priznati sebi i drugima gdje smo i u kakvom se stanju nalazimo. Trebali bi prestati s našom sklonosti umnažanja privida jer su ipak ključne stvari u pitanju. David bi odmah kaznio drugoga zato što dakako o sebi ima izvrsno mišljenje, zato što on nije kao drugi smrtnici koji su posve uronili u nepravedno djelovanje (2 Sam 12,7-10.13). Pri tom ne uočava da je sam prezreo Boga i učinio ono što je zlo u njegovim očima. Unatoč toga što Bog štošta daje čovjeku postoji crta u čovjeku koja Boga prezire zbog toga što mu se čini, da sve što je primio nije dostatno. Tragika grijeha nije samo u povredi određenog moralnog i socijalnog reda, nego u prvom redu prekid osobnog odnosa između čovjeka i Boga. David ipak ima prigodu stvari nazvati pravim imenom e da bi tako iznova izgradio ono što je bilo porušeno. U tom kontekstu gotovo nerealnim zvuče riječi apostola Pavla. "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist" (Gal 2,20). Taj zamišljaj Krista u Pavlu još je shvatljiv ako znamo da je Pavla Bog posebno udario tamo gdje je najtanji.

Međutim ono što je teško prihvatiti jest činjenica da se mi tako teško mijenjamo, da smo svjedoci posvemašnje nataloženog zla koje je duboko u nama ukorijenjeno. Znamo da nešto ne štima, da stvari nisu onakve kakve bi trebale biti, ali ipak nemamo snage početi s avanturom istinskog kršćanskog djelovanja zbog golemih zapreka koje se pred nas stavljaju. Ne dopuštamo Bogu da on bude nosilac našeg životnog djelovanja. No, postoji ono što je u cjelokupnom spletu ovog razmišljanja utješno tj. činjenica Isusovog pedagoškog pristupa grešnicima. Kroz svakodnevne odnose On nas zgodnim primjerima približava tajnama svoga djelovanja i odnosima prema čovjeka. To nije neki bahati Bog koji u rukama drži sjekiru koji iziskuje da gruba pravda, po slovu zakona bude ispunjena. To nije Bog koji patničkim obiteljima poručuje da će eliminirati sve one koji njima smetaju kako bi oni bili mirni i sretni. Tomu suprotno, taj se Bog očituje kao onaj koji drma čovjeka u njegovom bunilu i sljepilu, kome oprašta da bi ga čovjek iskreno ljubio. Osim toga, Bog kakav se očituje u evanđeljima u svoje kolo uključuje sve, nema povlaštenih sportaša, milijunaša, bogataša, političara, muškaraca, žena, crnih i bijelih, žutih i zelenih. U njegovoj službi ima mjesta za sve i njegova ponuda je upućena svima. Pred sve nudi skupocjeno biserje koje možemo kupiti ili ne. Ako kupimo to biserje kupili smo sve i ništa nam više neće trebati, ako ne odgovorimo na tu ponudu izgubili smo sve. To je čuvena Pascalova oklada koja će kad tad postati pitanje upućeno svakom čovjeku. Vrijeme je da tu igru ozbiljno shvatimo.

Alojz Ćubelić, OP