Kako reći "Gospodine, Gospodine" a da ne vršimo volju Božju?

Detalji

Kreirano Utorak, 25 Studeni 2014 08:00

Nepodnosive povlastice jednog dijela čovječanstva potresaju najplemenitije mlade ljude. Radikalna oporba između "sjevernjaka" i "južnjaka" nalazi svoje opravdanje u realizmu materijalnog bogatstva jednih i siromaštva drugih. Sa svih strana željezne zavjese. Ta materijalna sekularizacija potiče blokadu društava konzumacije koji teže, k tome, po svojoj unutarnjoj logici još većem bogaćenju. Idemo prema rastućem neuravnoteženju. Jedni postaju sve više ovisni o drugima. U ovom razdoblju povijesti odbijanje djelovanja u prilog čovjeka radi tobožnje intimnosti odnosa s Kristom vodi pijetizmu, intimizmu. Kako reći "Gospodine, Gospodine" a da ne vršimo volju Božju?

A to je također djelovanje za čovjeka koji je žrtvom čovjeka. Danas kao i jučer svojim odbijanjem prihvaćanja rizika, šutnjom, možemo podržati svjesno ili nesvjesno političke režime. Šutnja Crkava u pogledu stanovitih drama je bila ponekad takva da je isto vrijedila kao eksplicitna politička zauzetost, koja je išla dotle da je odobravala tlačenje. U tom pogledu treba ponovno ispitati savjest. Premda su reagirajući proti pijetizmu ili šutnji Crkava stanoviti kršćani preuzeli najekstremnije političke opcije i samo ih posolili Kristovim imenom, to je najčešće bilo samo davanje mrvica "Kristu". Za kršćanina je nemoguće da stavi plug ispred volova. Kako se zauzeti čitavim bićem u borbi za potlačena čovjeka s rizikom gubitka života iz ljubavi, a da neprestance ne crpimo snagu i napajamo se na kršćanskim izvorima? Tada poput Boga čovjek postaje stvaratelj. Slijedimo unutarnju avanturu hoda s Uskrsnulim, u životnoj borbi za pravednost, sudjelujemo u hodu čovjeka i čovječanstva prema oslobođenju o njegovih okova. Politička zauzetost je borba za čovjeka.

Trebamo se postaviti nasuprot čovjeka kao nasuprot problema: riječ je o dodjeljivanju prava, ili bolje rečeno priznavanju prava, ne čovjeku kao živom biću već čovjeku koji će to tek postati. Onaj tko u nama ima prava jest osoba, to jest biće koje se stječe, biće koje ima dostojanstvo i poštuje to dostojanstvo u sebi i u drugima. Suprotno onome što tvrdi Deklaracija o pravima čovjeka, ljudi se ne rađaju slobodnima, onim moraju steći svoju slobodu. I ne rađaju se jednakima jer su darovi različiti. Jedina jednakost jest u tome što se svi nalaze pred istim zahtjevom, naime da postanu ljudi, te da se protive podjarmljivanju kako bi od svojih života načinili neograničeni prostor svjetla i ljubavi gdje bi se mogla izraziti, objaviti i komunicirati neizmjerna vrijednost koja im je povjerena. Sve rasprave o pravednosti su okužene tom jednakošću i sve deklaracije o ljudskim pravima lepršaju u zraku, te su umjetne jer pretpostavljaju ostvarenim ono što nije. One pretpostavljaju da čovjek postoji, dočim on još ne postoji.

Alojz Ćubelić, OP