Dok slušamo današnje evanđelje vjerujem kako nam um golica čudesno ozdravljenje, a k tomu i više ako imamo zdravstvenih problema. Dobro bi nam došao Isus da ne moramo hodati okolo naokolo po bolnicama, stajati u redovima i opet sumnjati u mogućnost izlječenja. On liječi samo dodirom i to u kući – "doktor u kući"! Baš takav doktor nama treba ali koji će nam najprije izliječiti dušu i srce. Kada nam to dvoje bude zdravo onda je sve zdravo iako možemo imati i fizičku bol, no uz njegovu pomoć mi je s lakoćom nosimo.
Ono na što želim svratiti pozornost jesu slijedeće riječi iz evanđelja: "On pristupi, prihvati je za ruku i podiže." Kod ovoga čina otkrivamo nešto jako važno, a to su riječi "prihvati je za ruku". U njima se krije veliko čudo ne samo zato što ga čini Bog, nego je riječ o činu koji nije samo znak ljudske kurtoazije, nego se radi o dodiru koji ozdravlja. Kako? Među nama je toliki broj onih koji su odbačeni, ostavljeni, sami i tužni. Za njih mnogo više znači dodir ruke nego hrana i piće. Taj dodir ih čini ljudima i vraća im samopouzdanje i sigurnost. Netko ih primjećuje – voli! Sjećam se jednog odlaska u umirovljenički dom. Kada sam došao podijeliti sakrament ispovijedi jednoj gospođi ona mi se požalila na svoje bližnje koji su joj bili u posjeti ali nitko od njih nije joj pružio ruku, dodirnuo je, a kamoli poljubio! Svi su u rukama držali neki dar, a ona je tražila dodir – stisak ruke baš poput Isusovog. Sestre i braćo, pjesnik Victor-Marie Hugo na jednom mjestu kaže: ako si kamen budi kremen, a ako si čovjek budi ljubav! Isusov čin izlječenja kao i pjesnikove riječi pozivaju nas da ne budemo samo promatrači ili pak oni koji se samo čude ili očekuju čudo nego da zamijenimo Isusove ruke i budemo ljubav koja liječi. Tako neka bude"! AMEN.
Zvonko Džankić, OP