Bl. Augustin Kažotić - nosilac poruke mira

Detalji

Kreirano Utorak, 03 Ožujak 2015 07:41

Pred djelima i životom velikih ljudi ne možemo ostati ravnodušni ni onda kad nas stoljeća od njih dijele. Zato je savim prirodno da i mi kršćani ostajemo zadivljeni pred velikanima vjere, pred onima koje nazivamo svecima. Ali kad razmišljamo o životu svetih, ne činimo to samo zato jer se divimo njihovoj veličini i svetosti koja bi samo njima pripadala, nego još više zato jer su nam oni dokaz da čovjek može biti svet. Teško je protumačiti što točno znači sama riječ »svet«.

Obično se polazi od hebrejske riječi koja bi se na hrvatski najbolje prevela pomoću izraza »odijeljen« ili »odvojen«. Bog je jedini svet, i to zato jer je on potpuno čist od svake nesavršenosti; time je različit ili odvojen od svega stvorenoga. Bog je svjetlost u kojoj nema ni tame ni promjene, njegov mir ništa ne može narušiti. Sve ostalo je tama koju svjetlost tek treba prožeti, a sam ljudski život je neprestana borba u kojoj se čovjek opredjeljuje za tamu ili za svjetlo. Svetost Božja ipak ne znači da on napušta svoje stvorenje. Biblija nam otkriva da Božja svetost prožima sve s čime dođe u dodir. U Svetom pismu Starog zavjeta nalazimo da su čak i predmeti koji su služili u bogoslužju bili posvećeni, da su bili sveti i odvojeni od ostalih profanih stvari. Bog svojom svetošću ipak na poseban način obuzima čovjeka koji se za Boga opredijeli, i ta činjenica omogućuje čovjeku ulazak u Božji svijet. Čovjek je stvoren na sliku Božju, ali je ta slika, nažalost, često tako pomućena, iskrivljena i oštećena da je za njezinu obnovu potreban novi stvaralački zahvat. U Novom zavjetu se također govori o svetosti kao pozivu koji je upućen čovjeku i o mogućnosti da čovjek postane sličan Bogu. Postoji dakle podudaranje između Starog i Novog zavjeta, ali je neizrecivo velika novost činjenica da je Bog u Isusu postao čovjekom i da je Isus svojim životom pokazao put prave čovječnosti i svetosti. Biti svet znači dakle postati sličan Bogu, ostvariti u sebi sliku Božju, su- obličiti se Isusu Kristu. U tom smislu i sv. Pavao kaže: »Svi ste po vjeri sinovi Božji, u Kristu Isusu, jer svi ste u Kristu kršteni, Krista ste obukli« (Ef 3,26-27). Većina crkvenih otaca naučava da se Božja svetost očituje u njegovoj ljubavi, a iz toga nije teško zaključiti da se i svetost čovjeka ostvaruje u djelima ljubavi i čovječnosti. Djela su uvijek odraz onoga što čovjek u sebi jest, po djelima se raspoznaje tko je tko. Nema svetosti gdje nema plodova, gdje nema djela ljubavi. Na različite načine se očituje sličnost čovjeka s Bogom, ali uvijek kroz djela i kroz suradnju na ostvarenju Božjih planova. Ovaj svijet niti je savršen niti dovršen, Bog je stvorio svijet, ali ga želi dovršiti zajedno s čovjekom. Bog je uvijek zvao i tražio ljude koji su bili voljni surađivati s njim. Svojim usklikom: Neka mi bude po riječi tvojoj, Marija je prva bez ikakvog suzdržavanja prihvatila suradnju s Bogom. Slično se događa i u životu svakog čovjeka koji vjeruje u Evanđelje. Tko je sve sličan Bogu i na koji se način očituje život vjere, tumači Isus u svom Govoru na gori. Kad govori o onima koji se zalažu za mir, Isus kaže: »Blaženi mirotvorci jer će se zvati sinovi Božji« (Mt 5,9). Biti sin Božji je svakako najveći stupanj sličnosti s Bogom, time se čovjek koji stvara mir izjednačuje s Isusom. Isus je htio postati nama sličan po tajni utjelovljenja, on je izmirio čovjeka s Bogom, ali i čovjeka s čovjekom. Tko vjeruje u Evanđelje, taj vjeruje u mogućnost mira među ljudima.

Raditi na širenju Evanđelja znači raditi na ostvarenju mira među ljudima, a to je na poseban način vidljivo u životu bi. Augustina. Dovoljno je pročitati nekoliko stranica koje naš povjesničar Rattkay posvećuje Augustinu u knjizi tiskanoj 1652. i u kojoj želi prikazati cijelu povijest hrvatskih krajeva od početka pa do svog vremena. Rattkay prikazuje našeg blaženika kao čovjeka koji je najviše pridonio smirivanju prilika i stišavanju svađa među velikašima onog vremena. Mi ne možemo ulaziti u tumačenja političkih i drugih prilika udaljene prošlosti, posebice nije moguće, ni danas, niti je onda bilo, odrediti tko je imao pravo, a tko krivo u borbi za posjede i za kraljevsko prijestolje, ali je iz onoga što piše ozbiljni povjesničar Rattkay kao i iz drugih izvora jasno da je za Augustina bilo važno zaštititi siromašne slojeve naroda koji su u tim borbama najviše stradavali. Augustin je uložio osobito mnogo napora da tadašnjeg bana Mladina odvrati od nasilja i prisvajanja posjeda pod svaku cijenu. Iz opisa događaja vidi se da Augustin nikad nije pripadao nekoj posebnoj stranci, nikad se nije postavljao kao bilo čiji protivnik, protivio se samo zlu i nasilju bez obzira odakle dolazilo. Nije mu bilo ni do toga da Mladin prizna svoju krivicu ili da bude kažnjen, on jedino želi da se uspostavi pravednost i mir. Jako dobro je znao da do mira ne može doći ako se ne otklone nepravde i nasilja, u tome je vjeran učenik sv. Tome Akvinskoga, koji tumači da je mir zajednički život koji raste iz tla pravednosti. Rattkay naglašava da je Augustin bio spreman i na poniženja i da je u više navrata nagovarao i zaklinjao Mladina neka poštuje pravdu i ljudsko dostojanstvo. Augustin je znao da kao biskup mora biti mirotvorac, znao je da i svoju pastirsku vlast mora upotrijebiti kako bi njemu od Krista i od Crkve povjerena zajednica mogla živjeti u miru utemeljenom na pravdi. Isus je iza uskrsnuća svoje učenike uvijek susretao s pozdravom: Mir vama! Taj su pozdrav učenici dalje prenosili; ali pozdrav ne znači samo puku želju, nego spremnost da se riječi provedu u život. Augustin stvara mir, on je neustrašivo radio na tome da Isusove riječi »Mir vam svoj dajem« postanu stvarnost. Ni molitva za mir ne znači samo našu želju da nam Bog dade svoj mir, nego spremnost da prihvatimo mir koji nam Bog daje i da taj mir širimo. Tko stoji na čelu zajednice, taj ima i veću odgovornost, a može i više postići, jer ne djeluje samo u svoje ime. Augustin je bio svjestan da je od Krista primio pastirsku službu i iz svih njegovih djela se vidi da je za njega borba za mir značila vršenje volje Božje. Mirotvorci će se zvati sinovima Božjim, rad na ostvarenju mira najviše približava čovjeka Bogu, ali i čovjeka čovjeku. Po mirotvornosti se stvaraju pravi odnosi među ljudima, stvara se zajednica kakvu je Krist želio. Mir ne znači samo odsutnost svađe i rata, mir znači daleko više: to je dar Boga čovjeku, to je prisutnost Božje ljubavi na zemlji, i zato upravo mirotvorci najbolje pokazuju u čemu se sastoji prava svetost.

Svetost nikad ne može značiti zaboravljanje ili prezir ovog svijeta, jer ni Bog ne zaboravlja svijet, Bog šalje svog Sina na zemlju i uzima na sebe ljudsku sudbinu. Po miru koji uključuje ljubav i čovječnost svijet postaje bliži Bogu, a to je i glavni cilj Kristova dolaska. Isus je Knez mira i po svojoj mirotvornosti uspostavlja kraljevstvo za kojim su čeznula sva pokoljenja, kao takvog ga navješćuje prorok Izaija: »Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat, i miru neće biti kraja« (Iz 9,5-6). Svaki mirotvorac je i čudotvorac, on surađuje u novom stvaranju i ovu zemlju preobražava u Božje kraljevstvo. Svetost uvijek počinje s vlastitim obraćenjem i vlastitim preporodom, ali ne može značiti povlačenje i isključivanje iz života, nego nesebično zalaganje na preobrazbi svijeta. Da je Augustin u ovaj svijet unio više mira i da je pri tom upotrijebio sve svoje znanje, svu svoju rječitost i osobnu svetost, nije samo legenda ili neprovjerena tradicija, nego činjenica o kojoj svjedoče najsigurniji povijesni izvori, u čemu je Rattkayevo djelo očiti primjer. Augustin se, rekli smo, nije borio za sebe niti mu je bilo stalo do toga da on iziđe kao pobjednik, znao je da mira ne može biti dok ljudi ne nadvladaju svoju želju za pobjedom. U miru koji se temelji na ljubavi i praštanju svi dobivaju, svi su pobjednici. Augustin je znao da mir za kojim on teži nije ljudsko djelo, taj mir nadilazi ljudske snage i jedino ga Krist daje. Mir na zemlji je uvijek samo odsjev nebeske i Božje stvarnosti, i zato je tako nesavršen i krhak. Mir je slika vječnog blaženstva ili, kako smo već spomenuli, zemaljsko ostvarenje nebeskog kraljevstva, i samo slobodno i ponizno prihvaćanje tog dara omogućuje da se među ljudima propovijeda Evanđelje, da se dođe do produbljivanja vjere i da se živi u jedinstvu i ljubavi. Rattkay posebno naglašava da je Mladin iza pada i progonstva ipak, po Augustinovu zagovoru, bio primljen od Trogirana kojima je tolike nepravde nanio i da je nakon kršćanske smrti časno sahranjen. To je bila pobjeda Augustinove ljubavi i prvo čudo njegova nebeskog zagovora. Računajući s nesavršenošću svakog čovjeka i krhkosti mira među ljudima, Augustin je nastojao postići što se najviše moglo u prilikama onog vremena. Teško je u povijesnim događajima naći čistu pravdu ili čistu nepravdu, mir se postiže jedino nadilaženjem samog sebe i spremnošću na žrtve. Nije bila u skladu s pravdom činjenica da je Augustin morao napustiti svoj Zagreb, ali je on i to prihvatio jer se nadao da će ta njegova osobna žrtva pridonijeti općem miru. Bog vodi povijest krivudavim i nama često nerazumljivim putovima, i to zato jer je nesavršenost prisutna kod svih ljudi i svih ljudskih zajednica, bolji svijet se ne može roditi bez žrtava. Augustin nije za sebe istjerivao pravdu, nego je u svjetlu Križa mirno prihvatio ono što je mislio da će svijet barem malo približiti pravom miru. Danas bi možda više nego ikada bilo potrebno da se pred svijetom proglasi Augustinova čovječnost, herojstvo u prihvaćanju žrtve i njegova svetost, trebalo bi ga izdići kao zagovornika i uzor svima koji se bore za mir i za čovječniji svijet. Po svojoj mirotvornosti Augustin je pravi sin sv. Dominika, koji je i osnovao svoj Red da bi se po propovijedanju Evanđelja, a ne bilo kakvom drugom silom, uključio u sudbonosni pokret Crkve, poznat pod imenom »mir i vjera«. O. Vicaire u svojoj najnovijoj knjizi o počecima Dominikanskog reda na završetku prvog poglavlja piše: »... sada u XIII. st. zajedno s ostalim kršćanskim nadahnućima nalazimo i ono o miru koji dolazi iz srca, nadahnuće utemeljeno na korjenitom obraćenju Evanđelju - blaženi mirotvorci, to nadahnuće će Franjina i Dominikova braća razviti i iz njega će izrasti novi lik propovjednika i obnovitelja mira« (M. H. Vicaire, Dominique et ses precheurs, Fribourg 1977, str. 20). Tako je i bi. Augustin upravo u tom duhu služio Crkvi i čovječanstvu, služio je kao biskup i kao svetac, a nadahnuće je uvijek crpio iz Evanđelja i iz djela svog oca sv. Dominika.

I. Tomljenović, BI. Augustin Kažotić - nosilac poruke mira,u: Vjesnik za širenje štovanja i za kanonizaciju "Blaženi Augustin Kažotić" VI (1980.) 1-2, str. 2-5