Srž kršćanske vjere nije puko priznanje ili uvjerenje u Božje postojanje nego ispovijest da Bog čovjeka ljubi i želi ga spasiti. Ljubav se ne miri s propašću ljubljenoga. U tom kontekstu je i jasan smisao i cilj Božjeg utjelovljenja, odnosno Isusova poslanja: Bog je poslao Sina da se svijet po njemu spasi. Ljubav ne želi nečiju propast ili osudu. Spasenje je život vječni. I to spasenje dolazi po križu Isusa Krista. Isusova žrtva i smrt na križu su ultimativni (krajnji) znak i dokaz te Božje ljubavi prema čovjeku.
U Isusu Kristu naš nebeski Otac nam nudi spasenje po križu Isusa Krista. Slikovito rečeno, Isusov križ su jedine stepenice koje vode do neba i života vječnoga. Prihvatiti Isusov križ znači odlučiti se za jedan specifičan način i stil ljudskoga života, obasjanog i prosvijetljenog svjetlom Isusa Krista. Nedokučiva i neizmjerna Božja ljubav čovjeku nudi život vječni. Ali put u život vječni uključuje umiranje, tj. križ. Posljedica toga je vidjeti svijet i stvarnost drugim očima, u drugom svjetlu: Božjem svjetlu. Smisao ljudskog postojanja je obilježen i prožet Božjom ljubavlju. To je naša (čovjekova) istina. Ta istina nas dovodi do otkrivanja i svijesti naše grešnosti. Ali to nas ne smije obeshrabriti, jer naši grijesi nisu obeshrabrili Boga, ne samo da nas ljubi, nego čak i umire za nas da bi imali nadu i život. Samo prihvaćajući i živeći tu Božju ljubav i milosrđe možemo nadići i pobijediti grijeh i zlo. Plod toga je pomirenje s Bogom, drugima i sa samim sobom. Tu se nalazi korijen i istinski razlog naše (kršćanske) radosti. U današnjem mentalitetu svijeta sve više prevladava i nameće se princip odbacivanja: ono što ne koristi, što ne služi interesima ili užitku, jednostavno se odbacuje, čak i osobe: siromašni, bolesni, stari. Bog u Isusu Kristu na križu nudi nešto suprotno: prihvaćanje. Za nas je znak i oblik ljubavi križ jer nam svjedoči i podsjeća da nas Bog prihvaća i ljubi, usprkos našim grijesima. (Božja) Ljubav je uvijek poziv koji traži odgovor. Korizma je vrijeme našeg odgovora.
Marko Bijelić, OP