Šutnja želi podariti mjesto i prostor tišini. Bog je prijatelj šutnje. Kada uronim u tišinu i ušutkam svoje misli i riječi, dopuštam da Bog progovori kada i kako on želi. Šutim i prepuštam se njegovoj Riječi. Šutnja je potraga i iščekivanje za riječima u nutrini. Ne bilo kakvim riječima, nego riječima koje izranjaju iznutra i odišu svetošću Božje blizine i prisutnosti.
Šuteći, ispuštam iz sebe vapaj za tišinom, ali ujedno i krik protesta protiv inflacije i lavine beskorisnih riječi koje bezobzirno zatrpavaju i prekrivaju bilo kakav trag istine i smisla oko nas. U tim nijemim trenucima promatram tu odsutnost svake riječi. Sliči nepotkupljivom stražaru na ulaznim vratima u odaje nutarnjeg života, tamo gdje je pohranjeno blago moga srca. Ponekad prepoznam u šutnji i zamrlosti mojih usana usrdnu molitvu Bogu na vrhu zaboravljenog brda, okruženog tišinom, negdje u mom srcu, da progovori meni i po meni. Upravo tu, prekriven oblakom tišine, ispunjenog Božjom veličinom, klanjam se Njemu, Stvoritelju, čija riječ daje da u šutnji i ustrajnosti pronađem snagu za sjeme novih riječi.
Marko Bijelić, OP