Jedna od čovjekovih najdubljih i iskonskih čežnji jest ona za pobjedom nad smrću. Uteći ili pobijediti smrt. Tu čovjek nazire i naslućuje ključ tajne istinske sreće. U Isusu Kristu nam je Bog, naš nebeski Otac, ponudio odgovor i rješenje na tu čežnju. Isusov je život, napose njegova muka i smrt na križu, jasan znak da pobjeda nad smrću, odnosno istinska sreća, je jedino moguća u prihvaćanju same smrti. Ne radi se o pukom, stoičkom i ravnodušnom prihvaćanju smrti, u smislu bezvoljnog i fatalističkog susreta sa smrću, nego o shvaćanju vlastite smrti i umiranja kao predanja iz vlastitog uvjerenja.
To predanje uključuje darivanje i žrtvovanje sebe za život drugoga. Tu se otkriva pravo lice ljubavi, koja nam pomaže napraviti iskorak iz smrti u život. Isusove riječi: „ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“, bit će verificirane na križu i po uskrsnuću. I tu nam Isus otkriva tajnu pravog lica smrti. Istinska smrt ne dolazi izvana, ne može biti nametnuta. U tom kontekstu je ona samo jedna, posljednja, etapa od života. U tom svjetlu smrt nije negacija života. Isus smrt kao ubijanje života vidi onu unutarnju smrt. Radi se o smrti u smislu negacije smisla življenja i umiranja. Prava i vječna smrt je odsutnost ljubavi, kad život prestaje biti primanje i davanje. Kao što rijeka na jedan način umire kad se prekine njezin tok i pretvori se u ustajalu i smrdljivu močvaru, tako se i u čovjeku događaja (od)umiranje kada izađe iz životvorne dinamike ljubavi davanja i primanja. Slikom sjemena koje, truneći u zemlji, daje klici da raste i donosi plod, Isus upozorava na opasnost da čovjek izgubi svoju budućnost, spasenje, a time i svoj život, ako se, u strahu za sebe, ograniči samo na sebe i svoj život, i time drugoga isključi iz svoga života. Takav egoističan i sebični način života nosi u sebi duhovnu smrt. Život koji se ne podijeli, razdijeli i daruje, je u sebi duhovno mrtav.
Marko Bijelić, OP