Bl. Augustin Kažotić i vremenita dobra

Detalji

Kreirano Srijeda, 17 Lipanj 2015 06:16

Papa Benedikt XI imenujući Augustina Kažotića zagrebačkim biskupom naziva ga među ostalim "obazrivim u vremenitim dobrima". Očito je da onaj tko je na upravi mora također imati smisla i za upravu vremenitih dobara. Pogotovo je to vrijedilo u doba feudalizma kada je posjed zemlje bio jamstvo sigurnosti. Tako je i zagrebačka biskupija imala svoje posjede potrebne da dostojno odgovori postavljenim zahtjevima. Blaženi je Augustin s tim posjedima učinio mnogo dobra dovršavajući katedralu, uzdržavajući crkvene ustanove, pomažući siromahe.

Nastojao je da ta dobra uščuva i obrani protiv grabeža nezasitnih velikaša, ali ne silom oružja, nego trašeći zaštitu kod kralja i pape. Dobra svijeta nisu ispunila gramzivošću Augustinovo srce; naprotiv, on je imao puno razumijevanja za siromahe koje je obilno pomagao, što najbolje pokazuje njegov odnos prema siromašnim đacima katedralne škole u Zagrebu. Od njih biskup Kažotić nije tražio ništa za uzdržavanje, a od ostalih prema materijalnom stanju njihovih roditelja. Sam je živio siromašno, te je često zalazio u obližnji dominikanski samostan, gdje je imao skromnu sobu. Sačuvao je pravi duh siromaštva, kao što to prikazuje i slijedeći primjer koji je zabilježio neki nepoznati dominikanac, njegov suvremenik. Ovaj primjer donose njegovi životopisci Alfredo Ciampi i Petar Grgec prema monumentalnom djelu J. Quetifa i J. Echarda o dominikanskim piscima (Scriptores Ordinis Praedicatorum, 1/1719, str. 553.). Uspoređujući prijevode i original vidi se ipak razlika. Spomenuti životopisci ističu da je bi. Augustin dobio neku ostavštinu i da ga dominikanci (zagrebački ?) nagovaraju neka traži tu svotu, nadajući se da će zbog svetačkog poštivanja, koje je uživao, dobiti više.

U izdanju J. Quetifa i J. Echarda navedeni tekst izgleda ovako: "Anonimni pisac, suvremenik blaženog Augustina u zbirci primjera piše: Neki velikaš oporučno je ostavio dominikancima određeni novac. Prošle su dvije godine iza kako je on umro, a njegov sin im nije isplatio tu ostavštinu. Zato su zamolili blaženog Augustina, dominikanca, zagrebačkog biskupa, da od velikaša traži neka im isplati taj novac, nadajući se da će zbog većeg poštovanja koje je gojio prema njemu, isplatiti tu svotu. Blaženi Augustin im je odgovorio: Moj Otac (sv. Dominik) ostavio mi je u oporuku da ne posjedujem vremenitih dobara, a otac ovog (velikaša) traži da posjedujem. Više volim i obvezan sam vršiti oporuku svoga Oca, nego njegovog. I nije htio tražiti."

Ova anegdota pokazuje da je blaženi Augustin ostao vjeran duhu siromaštva kako ga je zamislio sv. Dominik, koji je htio da njegova redovnička braća budu pravi siromasi, koji neće posjedovati nikakovih imanja, osim svojih siromašnih samostana, nego će živjeti od apostolata i milostinje, odnosno od prošnje. Vjeran toj zamisli, sv. Dominik kod osnivanja novih samostana nije htio primati nikakove nadarbine ni posjede, a odrekao se i onih posjeda kojima ga je obdario tuluški biskup Fulco, kada su se oko njega okupili prvi učenici. Kao biskup blaženi se Augustin morao brinuti za biskupska dobra, koja su mu bila povjerena na upravu, ali je sam nastojao ostati što vjerniji duhu sv. Dominika. Nastojao je da taj duh obuzme i dominikance u zagrebačkoj biskupiji s kojima je kao biskup surađivao i čiji je bio član. Nije se založio za isplatu spomenute ostavštine, želeći ostati vjeran duhu siromaštva na koje se zavjetovao, pa makar radi toga on sam i njegov samostan imali štete. Ne zbog povrijeđenog ponosa, nego iz ljubavi prema siromaštvu nasljedujući primjer Krista koji je, iako Sin Božji i gospodar svega, postavši čovjekom izabrao siromašan život i pravim blaženstvom proglasio: Blaženi siromasi duhom jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Vjeran siromaštvu duhom, blaženi Augustin nije htio da se zauzima za isplatu oporuke, bez obzira da li je ona bila učinjena u korist samostana ili njega osobno.

J. Mlinarić, "Bl. Augustin Kažotić i vremenita dobra", Vjesnik za širenje štovanja i za kanonizaciju "Blaženi Augustin Kažotić", VI (1980.) 1-2, str.7-8.