Onaj tko ozbiljno shvaća Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu, pun je razumijevanja i osjetljiv je za potrebe onih koji mu izlaze u susret. Takav je bio i Isus, prema riječima evanđelista Marka, jer "kad iziđe, vidje silan svijet sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu". Prije toga Isus svoje učenike, koji su se vratili s poslanja, poziva na odmor: "Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo". To je njegov prvotni plan, ali prizor mnoštva, nalik ovcama bez pastira, budi u njemu samilost i sažaljenje.
Nije mogao proći ravnodušno pored njihovih potreba. Ostavlja po strani prvotni plan o povlačenju na samotno mjesto i poučava ih. Ova jednostavna zgoda iz Isusova života je ohrabrujuće iskustvo za nas. Isusu se uvijek možemo uteći i nikada nas neće odbiti. Uvijek možemo računati na njegovu (pastirsku) brižljivost. To napose vrijedi za one trenutke dezorijentacije ili izgubljenosti u životu. Ovca bez pastira nije slobodna, iako se tako čini. Ovce bez pastira se lako zagube i vrlo su laki plijen grabežljivcima i lopovima. Dovoljno se je sjetiti Isusove prispodobe o izgubljenoj ovci. Sloboda nam pomaže ostvariti sebe i sav onaj potencijal koji nosimo u sebi jedino ako nas ta sloboda usmjeri k pravom cilju: ljubavi i dobru. Potreban je netko tko će usmjeriti tu našu slobodu. U tome je naš kršćanski poziv: čuti Božji glas, poziv Isusa Krista, našega dobroga pastira i krenuti za njim. On je uvijek s nama i ispred nas. Na kraju, ta Isusova fleksibilnost nam otkriva da ljubav uvijek stavlja drugoga i njegove potrebe ispred vlastitih interesa. U tom kontekstu možemo dokučiti smisao i značenje "otpočinuti" za Isusa. Otpočinuti nije vezano uz neko mjesto nego uz poučavanje o Božjoj ljubavi i nježnosti. Istinski se možemo odmoriti samo živeći vlastito poslanje: primljenu Božju ljubav i milosrđe davati dalje i drugima. Svi mi imamo pravo na odmor i trenutke za sebe ali kršćanin nikad nema pravo na odmor od ljubavi (Boga).
Marko Bijelić OP