Trogirski napjevi antifona i responzorija...
- Detalji
- Kreirano Subota, 01 Kolovoz 2015 08:20
U petak 31. srpnja na spomendan sv. Ignacija Lojolskog, započeli smo trodnevnu duhovnu pripravu za blagdansku proslavu blaženog Kažotića - nebeskog zaštitnika samostana i župe. Za sadržajnije upoznavanje, širenje i promicanje kulta blaženog Augustina, donosimo pisani prilog "Trogirski napjevi antifona i responzorija časoslova blagdana Augustina Kažotića“, autora Mihe Demovića.
Uvod
Zagrebački povjesnik kanonik Baltazar Adam Krčelić (1715-1778) u povijesnom djelu Povijest stolne crkve zagrebačke, prvi dio, sv. 1 (hrvatski prijevod, Zagreb 1994, na str. 136-143), priopćio je jedan kraci i drugi dulji tekst službe svećeničkog časoslova blagdana blaženog Augustina Kažotića. Za prvog navodi da ga je kler zagrebačke dijeceze običavao izmoliti (absolvi solitum), a za drugog da gaje kler zagrebačke i lučerske biskupije običavao pjevati (decantari solitum).
Prvi obrazac donosi samo molitvu (oratio) i tri čitanja za drugu noćnicu jutarnje i ne predstavlja osobitu posebnost. Drugi je sastavljen drukčije i prestavlja liturgijsku osobitost i u pogledu sadržaja i ustrojstva pojedinih obrazaca. Radi se o tri službe svećeničkog časoslova tj. večernje, jutarnje i pohvala. Večernja je oblikovana od antifone s početkom Foelix civitas Lucerina uz koju se pjeva svih pet psalama, zatim kapitula Quasi stella matutina, kratkog responzorija, himna Aeterni regi gloriae, antifone za Magnificat Gaude foelix parens Dalmatia, i molitve Omnipotens (...), qui beatum Augustinum de Dalmatia. Jutarnja se sastoji od pozivnika Salvatori nostro, 9 antifona čiji su incipiti: Iste sanctus gloriosus, Dominus lesus Christus, Sanctus praesul Augustinus, O populi fideles, Domine Deus, O Domine Dominus noster; Beatus Augustinus, Sublimare Domine, Accipiet benedictionem, te 9 responzorija s incipitima: Dies mensis Augustini tertia, Auribela de Foggia, Romualda de S. Severo, Herricus de septem Fratribus, Nobilis Helena de Casali, P raeciosa Fili Guarnatae, Bairtolomea de Alesina, Nicolaus Calaber, Simon de Barulo, zatim 9 čitanja u kojima su opisani život i čudesna događanja nakon smrti bl. Augustina. Obrazac pohvala sastoji se od pet antifona s incipitima: Testimonia tua, Fideles populi, Benedicamus Deo, Patrem et Filium, Novum canticum; himna O venerandae pontifex, te antifone za Benedictus s incipitom Benedictus Deus te pripadajuće molitve Praesta (...) ut beati Augustini episcopi lucerini. U nabrojenim tekstovima opisani su život i čudesa blaženog Augustina na način kako su to pisali najizvrsniji sastavljači svetačkih legendi pa se doimlju kao da su obrasci nastali nekoliko stoljeća prije, a ne u XIV. stoljeću.
Zanimljivo je da se u njima spominju povijesne osobe poimence što ukazuje da je pisac tih obrazaca živio istodobno s blaženim Augustinom Kažotićem ili neposredno nakon njegove smrti, odnosno u vremenu kad su se zbivali čudesni događaji. Krčelić je za taj obrazac službe časova naveo da se običava pjevati i u Zagrebu i u Luceri. Koliko mi je poznato ni u jednom zagrebačkom kodeksu ne nalaze se zabilježeni napjevi po kojima su se obrasci pjevali, a ne postoji ni bilo kakvi drugi tekstovi s napjevom bilo na latinskom bilo na hrvatskom jeziku, pa ni u samoj Cantuale processionum tiskanoj u Beču 1750. u kojem je priopćena svečana posveta i znameniti bakrorez s korom i kanonicima zagrebačke katedrale koji u procesiji prilaze Kažotićevu liku predajući taj kantual Kažotiču kao autoru riječima »Slavni Biskupe, padamo pred tobom na koljena prinoseći ti djelo što ti ga u ovom času zagrebačka Crkva nanovo tiskana vraća.« Stoga se liturgijski tekstovi sa zabilježenim napjevom obrednih čina blagdana Augustina Kažotiča imaju smatrati velikom rijetkošću. U utorak 24. lipnja 1997. boravio sam u Trogiru prigodom promocije pretiska poznatog trogirskog beneventanskog evanđelistara iz XII-XIII. stoljeća, najljepšeg spomenika starije hrvatske knjižne djelatnosti. Muzikolog prof. dr. Nikola Buble me je tog dana nagovorio da posjetimo stari samostan sestara Svetog Benedikta kako bismo skupa u samostanskom muzeju pogledali jedan stari kantual koji između ostaloga sadrži i jednu zanimljivu dvoglasnu misu. U vitrini u kojoj je izložen taj kantual postavljenje i drugi nešto mlađi kantual kojemu na prvoj stranici umjesto naslova velikim kaligrafskim slovima stoji napisano: AD USUM / ECCLESIAE MONIALIUM / S(ANCTI) MICHAELIS / ARCHAN(GELIS) / TRAGURII - MDCCLI. Sestra Ivana Serović, kustosica muzeja i Madre samostana, omogućila mi je pregledati i taj kantual. Ugodno sam se iznenadio ugledavši u popisu blagdana na koje se u toj samostanskoj crkvi ima obavljati pjevano bogoslužje i blagdan Augustina Kažotiča. Zabilježen je na posljednjem mjestu kao dodatak: S(sancti) Augustini Casotti Ep(iscopi) Con(fessoris) (pagina) 111. Otvorivši zatim stranicu 111, udivljen sam ugledao lijepo ispisane napjeve antifona večernje i jutarnje te jednoga responzorija i pozivnika blagdana Augustina Kažotiča o kojem želim izvijestiti štovatelje blaženog Augustina.
Opis rukopisa
Rukopis je pisan na papiru kaligrafskom humanistikom kako je zabilježeno na naslovnoj stranici godine 1751. Broji 116 izvorno numeriranih stranica veličine 300 x
Osobitosti teksta i napjeva
Uspoređujući tekstove obrazaca trogirskog rukopisa s tekstovima službe svećeničkog časoslova priopćenog u navedenom djelu b. a. Krčelića, dolazi se do zaključka da su tekstovi antifona i invitatorija trogirskog rukopisa identični s onima objavljenim u Krčelića, i da se jedino u Krčelića ne nalazi zabilježen responzorij Hoc primum signum. Ovo posljednje upućuje da trogirski tekstovi nisu prepisani iz zagrebačkoga izvora koji je poslužio Krčeliću nego iz nekog drugog, možda zajedničkog i Krčeliću i trogirskom pisaru. U svakom slučaju trogirski pisar je pred sobom imao obrasce u kojima je bio zabilježen i napjev. Nije poznato je li takav predložak postojao u Zagrebu u Krčelićevo vrijeme. Jedno je ipak sigurno, da su tekstovi koje je priopćio Krčelić nastali u Luceri, dok su napjevi zabilježeni u trogirskom predlošku mogli nastati u Trogiru, Zagrebu ili Luceri, što će zasigurno utvrditi buduća istraživanja. Sklon sam mišljenju da napjevi trogirskog predloška nisu nastali u Trogiru nego u Luceri, ali bi tu slutnju trebalo potkrijepiti kakvim arhivskim dokumentom, jer je i Trogir imao u svim vremenima sjajnu glazbenu tradiciju čiji su proizvod mogli biti i napjevi antifona i responzorija predloška o kojem je govor. Glazbeni oblik antifone usko je vezan uz pjevanje psalama, koje je u ranom razdoblju kršćanstva posvuda bilo razgranato i veoma brižno njegovano. Kršćani su ga baštinili iz pjevačke prakse židovske sinagoge koja je poznavala solistički i responzorijalni način psalmodijskog pjevanja. Psalme su redovito židovski pjevači pjevali solistički, a samo neke, kao npr. psalam 135, responzorijalno i to na način daje solist pjevao stihove psalma, a prisutni vjernici iza svakog stiha pripjev Vječna je ljubav njegova. Po uzoru na ovaj psalam, počelo se u ranokršćanskoj pjevačkoj praksi između pojedinih stihova umetati kraće usklike, koje su pjevali ne samo muškarci nego i žene i djeca, čiji je pjev zvučio za oktavu više i zbog čega se po grčkom izrazu antifona (oktava) prozvao antifonalnim pjevanjem. Puni cvat antifonalno je pjevanje doživjelo pojavom prvih redovničkih zajednica koje su se već u IV. stoljeću snažno razgranale diljem azijske, afričke i rimske Crkve. Nove redovničke zajednice obavljale su bogoslužje svakodnevno, pa je potreba naizmjeničnog pjevanja psalama postala nezaobilazna. Budući su članovi tih prvih redovničkih zajednica bili sposobni pjevati naizmjenično sa solistom ne samo dio psalma nego cjelokupni tekst, ustalio se način pjevanja psalama u dva kora, ali se zadržao umetnuti dio teksta koji se pjevao na početku i na završetku psalma i koji se prozvao antifonom. Tekstovi antifona najprije su se odabirali iz Svetoga pisma, kasnije iz pasionala i svetačkih legendi. Prvotno su antifone bile kraćeg opsega, a i melodija im je bila manje razvijena i izgrađena silabički tj. da se na svaki slog riječi pjevao samo jedan melodijski interval.
Antifone trogirskog predloška pripadaju sloju kasnijih srednjovjekovnih glazbenih tvorevina čiji su tekstovi opsegom duži, a sadržaj im kao i u mnogim drugim sličnim tvorevinama očituje zgode blaženikova života ili iskazuje pohvalu i zahvalnost Bogu što je blaženika proslavio svetošću. Stvarajući nove napjeve srednjovjekovni skladatelji uzimali su u obzir neke izvanjske okolnosti u kojima je trebalo izvoditi nove skladbe kao što je stupanj svečanosti, značaj obreda, pjevačke sposobnosti zbora i solista, jer se svi blagdani od pamtivjeka nisu jednako svečano slavili, niti je svako crkveni obred bio jednako važan, niti su pjevačke sposobnosti svih izvoditelja bile jednake. Stoga se nastojalo da napjevi velikih crkvenih blagdana budu duži, odnosno melodijski razvijeniji, pa su se dosljedno tome dulji napjevi smatrali svečanijima. Trogirske napjeve odlikuje vrsno ustrojena i melizmatički bogato razvijena melodija koja prožima sažeti i umješno sročeni pobudni hagiografski sadržaj teksta, što ukazuje da su iskonski bili namijenjeni svečanom bogoslužju prvenstveno Trogira u kojem su i pronađeni, a možda i Zagreba i Lucere, ako su prvotno tamo nastali.
Sve antifone su skladane u starocrkvenim ljestvicama. Srednjovjekovni glazbenici su nastojali po ustaljenim nepisanim zakonitostima pri skladanju novih koralnih napjeva da im dvije skladbe istog obreda ne budu skladane i u istoj starocrkvenoj ljestvici, bar ne dvije koje su se izvodile jedna za dingom. To se posebno odnosilo na antifone u časoslovu koje su od svog nastanka, kako je naprijed u uvodu izneseno, uvijek bile povezane u napjev psalma, a time i s modusom kojem je psalam pripadao. Nastojalo se da psalmi jednog obreda ne pripadaju istom modusu. Tako npr. u pohvalama i večernjoj koje su imale po pet psalama po pravilu prvi se psalam pjevao u prvoj, drugi u drugoj, treći u trećoj starocrkvenoj ljestvici itd. Sukladno tomu i antifone su pripadale istim ljestvicama. Prednost koju pruža mogućnost skladanja tekstova jedne zasebne obredne cjeline u različitim starim ljestvicama veoma je značajna. Njom se izbjegava jednoličnost i jednoobraznost, ostvaruje poželjna raznolikost, postiže oprečnost. Tog pravila doslovno se držao i skladatelj trogirskih antifona pa je pri njihovu uglazbljivanju upotrijebio sve starocrkvene ljestvice osim sedme. Tako je po jednu antifonu uglazbio u prvoj, drugoj, četvrtoj, petoj i šestoj ljestvici, a u trećoj i osmoj po dvije. U trećoj je još uglazbio i pozivnik, a responzorij u šestoj. Mogućnosti što ga pružaju ljestvice četiriju starih modusa ili kako se grčki naziva protus, deuterus, tritus i tetardus i dijeli na izvorne i izvedene toliko su bogate izražajnim raznolikostima da se skladatelji s lakoćom. Melodijska građa svih napjeva je zaokružena, čvrsto međusobno povezana, melodijski motivi razvijeni, i oplemenjeni posebnostima skladateljskog umijeća gradnje melodijske linije u postupnoj gradaciji, kontrastu melodijskih motiva i odsjeka, prirodnom prožimanju teksta i napjeva. Jednom riječju, trogirski napjevi ukazuju da ih je ustrojio veoma vrstan skladatelj…
Miho Demović, "Trogirski napjevi antifona i responzorija časoslova blagdana Augustina Kažotića", Vjesnik za širenje štovanja i za kanonizaciju "Blaženi Augustin Kažotić", XXX (1997.) 25, str. 11-14.