Augustin Kažotić, svetac našega doba

Detalji

Kreirano Nedjelja, 02 Kolovoz 2015 07:07

Ususret blagdanu

Blaženi Augustin Kažotić jedna je od propuštenih investicija u identifikaciju Hrvatske. Umjesto rasutog osvajanja vlastite povijesti koja se pruža svijetu u nikad dovoljno prepoznatljivoj slici, ulog u nekoliko snažnih motiva, dosežući univerzalno, isplatio bi se svemu lokalnom. Slovenija je Plečnik. Tko je Hrvatska? Sasvim je svejedno iz kojega stvaralačkog područja ili iz kojega razdoblja biramo svoj amblem. Bitno je da on bude razaznatljiv, da podnosi jake usporedbe, a time odmah naznačuje i razlike.

Tko je sve pretekao blaženog Augustina, zadovoljavajući doduše lokalne težnje, ali ne zadobivajući svijet? A koliko bi konkurenata, kad s velikom hrabrošću razmaknemo šumu oko stabala, imali, na kraju, blaženi Augustin Kažotić – i Ivana Brlić-Mažuranić? Moje znanje o blaženome biskupu posvema je nedostatno; ono malo podataka kojima u svojoj svijesti raspolažem teško bi mi moglo poslužiti za pravu argumentaciju. Blaženi Augustin, premda nesporno povijesna, za mene je mitska figura. Ne zato što dolazi iz dubine od sedam stoljeća, koju jedva više možemo percipirati kao stvarnost. Nego zato što je u moju memoriju ostao utisnut nizom čudesnih elemenata koji na kraju pobjeđuju svaku racionalnost. Stoga je racionalni početak ovoga teksta nešto što ne odgovara ganuću koje je tekst potaklo. I on je samo varka i zamka za čitaoca koji se ograđuje od svega što razum ne nadzire. Ali čime se ulazi u memoriju svijeta? Onim što razum nadmašuje. I Plečnik i Gaudf veliki su arhitekti i imaju svoje povijesne pretince. Ipak, njih neće iznijeti logika nego čudo. Štoviše: nije slučajno što oba ta "nacionalna sveca" pokazuju stanovite svete crte u svojim biografijama. Među njima svakako količinu skromnosti i predanosti kojom se stječe milost čudesnoga govora. Čemu dakle izbjegavati čudo u "plasmanu" blaženoga Augustina? Za nas Hrvate Kažotić je dokaz dubine teritorijalnog i duhovnog jedinstva. Zagrebački biskup, rođen u Trogiru, hrvatske obiteljske onomastike, povezuje hrvatski sjever i jug, mediteransku i srednjoeuropsku kulturnu sferu. Kad bismo barem danas shvaćali vrijednost te organičnosti, već bi se biskupovi šturi anagrafski podaci doživljavali kao pouka i molitva. No Kažotić nije tek amalgam rodne zemlje. On je Europljanin u punom smislu riječi, i jednako ga imaju razloga prepoznavati i Italija, Francuska, Ugarska. Europljanin je putevima, duhom i bogatstvom naobrazbe. Može biti apokrifan njegov govor na sinodi u kojemu Tomu Akvinskog naziva "magister meus". Izračunalo se da je Toma bio već mrtav kad je Augustin studirao u Parizu, pa se iz te činjenice izvodi da je i govor (Mrnavićeva) izmišljotina. No da li učitelji umiru? Nije li Kažotić zaista mogao Tomu Akvinskog nazvati svojim učiteljem naprosto prema duhovnom odabiru? Izravna intelektualna relacija lako se sama ocrtava.

Dominikanski elitizam na crkvenome prijestolju u Hrvata svijetlo je kulturnopovijesno poglavlje. Kažotić je obogatio liturgiju, crkvenu glazbu, sveti ritam svećeničkih dana. Organizirao je katedralnu školu visoke razine, u kojoj je i učenike i učitelje podredio zakonima posvemašnje socijalne pravde. Bio je glasovit propovjednik, prema nekim izvorima i u Rimu i u heretičkim zemljama poput Bosne; dakako i u Zagrebu. Bio je pouzdanik papa i osoba osobitih diplomatskih zadaća. No iznad svega bio je čovjek nenasilja. U zagrebačku sredinu, gdje je i kler i narod bez suzdržavanja sudjelovao u raznim oružanim obračunima, uveo je blagost i dijalog. U velikaškim sporovima, i sam već biskupskim položajem velikaš, išao je za mirenjem, čak ponekad na osobnu štetu. Bio je štovan kao pravednik i tražen kao arbitar. Bio je, današnjim rječnikom, mirotvorac. Kad je Klement V. ukinuo templarski red, Kažotić je hrvatske templare zbrinuo i uzdržavao, a njihovom imovinom upravljao polažući javne račune. Unatoč svome rangu živio je krajnje skromno. Sve te vrline, političke i osobne, intelektualna superiornost, socijalni angažman, čistoća, tolerancija, jasnoća, dosljednost, mogu biti prepoznatljive korumpiranoj suvremenoj Europi. Prepoznatljiva je vjerojatno i činjenica da ga je obijesni vladar protjerao nagradivši ga tako za bitne usluge i još bitnije zasluge. Doživio je sudbinu političkog emigranta, bez obzira što je nepravda bila kompenzirana, i što je služba Crkvi podrazumijevala promjene boravišta. Uvid u Kažotićevu sudbinu razotkriva mehanizme i nedostojnost vlasti na način osobito razumljiv kraju našega tisućljeća. Kažotić nije bio stanovnik kule bjelokosne. Sve svoje vrline, sva svoja znanja, pronosio je u temeljito njegovanoj komunikaciji s javnošću. Obilazio je svoju biskupiju, dao se poznavati. Poznavao je potrebe i nevolje. I budući da ništa nije tražio za sebe, dobivao je za druge. Tu sada počinje poglavlje Kažotićevih čuda. Kažotić je zapamćen kao čudotvorac. Uz njegovu osobu, za života i poslije njega, vezani su neuobičajeni događaji. Pamćenje tih događaja, tkanje urešene biografije, samo je po sebi rezultat čuda ljubavi. Da Kažotić nije izazvao veliku količinu ljubavi - koja ga je pratila kroz stoljeća - njegov bi život bio drugačije zapamćen. No vjerojatno je doista riječ o čudima, u smislu u kojemu naš razum, brinući se najviše oko vlastite vjerodostojnosti, ne pokušava niti pretpostaviti božansku fiziku ili kemiju.

U misalima Kažotićeve redakcije (vidi; dr Dragutin Nežić: Blaženi Augustin Kažotić, zagrebački biskup, Kulturno poviestni Zbornik zagrebačke nad­biskupije, HIBZ Zagreb 1944, str. 455-471) "značajna osebujnost ... jesu rubrike prije konsekracije hostije: 'Verbis sequentibus panis transsubstantiatur in corpus Christi verum' i prije konsekracije vina: 'Verbis sequentibus vinum transsubstantiatur in sanguinem Christi verum'". Sva naša vjera temelji se na čudu komunikacije svjetova: građa ovoga koja ima mogućnost pretvoriti se u građu onoga. Silna energija te pretvorbe, posredovana riječju, odnosno mišlju, zrači na one koji se oko njezina čina okupljaju. Blaženi Augustin razumijevao je na čemu počiva smisao svega u ovome životu, znao je u kojoj se točki sabiru uzrok i posljedica, težina i vaga, prošlost i budućnost. Mogao je dakle biti i povlašteni prijenosnik božanske znanosti - što je to, napokon, stvoriti zdenac žive vode, ozdraviti bolesnu ruku, pretvoriti ptice u ribe, učiniti stablo ljekovitim - kad o čudu živimo i na njemu smo utemeljeni? Kakvoća Kažotićeva bića rezultirala je Božjom uporabom toga instrumenta, a ljubav zatim nije krivo pamtila. Sposobnost za čudo sigurno je bitna kvalifikacija Augustina Kažotića za sveca dvadesetog stoljeća. Hrvatski epilog Kažotićevoj sudbini. Taj hrvatski svetac čeka kanonizaciju sedam stotina godina. Stoljećima su spremni kalendari i misali. Zamirali su predviđeni blagdani. Ipak, štovanje i sjećanje održalo se do danas - na obje njegove obale. Nije li došlo dovoljno nesavršeno vrijeme da specifične vrline Augustina Kažotića zadobiju puni sjaj? Nije li šansa hrvatske zemlje da modernim strukturiranjem njegove biografije, tumačenjem njegovim svojstava i zasluga, pokaže svijetu koliki mu Kažotić može biti dobitak?

Quando canonizabitur ... ne bi li to značilo da smo ga napokon postali dostojniji?

Željka Čorak, "Augustin Kažotić, svetac našega doba", Vjesnik za širenje štovanja i za kanonizaciju "Blaženi Augustin Kažotić", XXIX (1996.) 24, str. 34-35.