Danas je Dominikovo radosno slavlje

Detalji

Kreirano Subota, 08 Kolovoz 2015 05:33

Neka vam-nam je sretna i blagoslovljena svetkovina sv. oca Dominika

Evanđeoska odvažnost

Ima jedna crta Dominikove svetosti koju svjedoci za njegovo proglašenje svetim ne spominju izričito, ali koja na kraju izbija iz jednoličnosti izjava: izvanredna i smirena odvažnost osnivača Reda propovjednika. Sasvim je prirodno što su se u Toulousi sjetili njegove neustrašivosti u odlučnom nastojanju da krivovjerce privede pravoj vjeri. On to čini kao u jednom jedinom poletu vjere i ljubavi. "S ljubavlju se zalaže za stvar vjere i mira", izjavljuje cistercit Pons de Boulbonne. Pobija heretike riječju i primjerom svetog života, s "neumornim žarom za unapređenje mira i vjere, ne plašeći se da će se time izložiti nebrojenim opasnostima", izvještava magistar Arnald iz Campagne, koji je i sam bio dionik blagodati toga žara u Pamiersu, 1207. godine.

Ljudi tuluškog kraja dobro se sjećaju načina njegova djelovanja. Uvijek je odbacivao časti i položaj, odbio je biskupsku službu u Couseransu i Beziersu, odrješito je izjavio da bi "radije noću pobjegao sa svojim putničkim štapom nego prihvatio biskupsku ili koju drugu crkvenu čast". Njegov način djelovanja sastojao se u tome da udvostruči molitve i propovijedanje. Dominikova odvažnost očituje se i u osnivanju njegova reda. Različiti svjedoci, koji su doživjeli i zadržali u pamćenju samo jedan mali dio Dominikove djelatnosti, ne uzdižu se, naravno, do takvih razmišljanja. Ipak, jedan od njih, Ivan iz Navarre, sjeća se dana kad je Dominik u Sv. Romanu u Toulousi raspršio svoju braću. On pokazuje da je Utemeljitelj donio odluku protiv općeg mnjenja: "Kad sam s bratom Dominikom bio u samostanu u Toulousi... protiv volje grofa De Montforta, nadbiskupa Narbonne, biskupa Toulouse i nekolicine drugih prelata te protiv volje braće, šalje Dominik petoricu braće klerika i jednog brata suradnika da u Parizu studiraju, propovijedaju i osnuju samostan. Govorio im je da se ne boje, da će uspjeti. I prelatima, grofu i braći, govorio je: 'Nemojte mi se suprotstavljati, ja dobro znam što radim'". Ova mu je odvažnost svojstvena: ona dolazi do izražaja, naprimjer, u vrlo osobnim sjećanjima brata Stjepana, kojega je Dominik u Bologni, upravo kad je jednog dana htio poći na večeru, pozvao u samostan i bez mnogo govora zaodjenuo odjećom propovjednika.

Nije ga unaprijed niti pitao niti obavijestio, sve se događalo "po nadahnuću ili objavi Božjoj, čemu sam se i tada i poslije ne malo čudio". Ali najveća njegova odvažnost bila je bezgranično pouzdanje u Boga i, zbog Boga, u braću. U tom duhu šalje svoje manje sposobne sinove, govoreći im: "'Idite sa sigurnošću jer Gospodin će vam dati dar božanske riječi, on će biti s vama i ništa vam neće uzmanjkati.' Oni su odlazili i događalo se kako im je rekao". Začuđujuće je kako se ovo odvažno tumačenje Božje riječi (Lk 12,11-12) pokazalo stvarno djelotvorno čak i onda kad Dominik šalje na propovijedanje novake, recimo brata Buonvisa, »iako još nije studirao Sveto pismo«. Dominikanski "naučnik" toliko je uvjerljiv da mu se čak tri mladića pridružuju i ulaze u red. Svaka svetost uključuje odvažnost koja je srodna onoj neustrašivosti toliko naglašenoj kod sv. Pavla (1 Sol 2,2) kad govori o propovijedanju "Božjeg Evanđelja". Dominik je posjeduje u svakoj prilici: kod prvog ustrojstva Reda, u iščekivanju svagdanjeg kruha u nadi obraćenja braće, u svemu se potpuno pouzdaje u Božje djelovanje, siguran da se sve odvija po Božjoj volji. Postupci za proglašenje svetim u Bologni i Toulousi uspjeli su prenijeti nešto od ove otvorenosti za Božja nadahnuća.