Ljudsko se mijenja, a božansko uvijek ostaje isto

Detalji

Kreirano Petak, 28 Kolovoz 2015 14:59

Glavni kamen spoticanja između farizeja i Isusa jest Isusovo često kršenje zakona, odnosno nepoštivanje predaje starih (tradicije). Jedan od primjera jest konzumiranje kruha neopranim - nečistim rukama. Isus želi pokazati ko se vjera i Božji zakon ne može svesti isključivo na razinu ljudskih propisa, običaja i tradicije. Ovim Isus ne odbacuje sve to, ali želi im dati pravo mjesto i značenje. Namjera mu je pokazati što doista u odnosu s Bogom ima prednost. Postoje u življenju vjere prioriteti. Nisu su sve stvari jednake važnosti. Puno je važnija nutrina nego vanjština, iako ni vanjština ne smije biti banalizirana ili zanemarena.

To je često naš problem, današnjih kršćana i vjernika. Relativiziramo i "preformuliramo" ono istinsko bitno, Božje zapovijedi, i na njihovo mjesto ustoličimo ljudske običaje i propise. Tada se događa licemjerje i formalizam. Vjera se pretvara u puko ispunjavanje vanjskih obaveza. Posljedica toga je da se vjeruje zbog drugih, da drugi vide moju vanjštinu, a ne zbog sebe i vlastitog odnosa s Bogom. Sva ta kritika je sažeta u Isusovom prigovoru, pozivajući se na proroka Izaiju: "Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske". Istinski odnos s Bogom se ne pokazuje i dokazuje pukim i formalističkim ispunjavanjem propisa nego nutarnjom otvorenošću i spremnošću na slušanje Božje riječi. Vjera je uvijek poslušnost Bogu koja čovjeka oblikuje prema Bogu. Primjer farizeja pokazuje da formalizam, kojemu je uvijek stalo do izvanjskog dojma, prilagođuje Boga čovjeku. Isus ne odbacuje vanjsku čistoću ali mu je puno više stalo do unutarnje čistoće srca. Samo Božja riječ, kada prožme čitava čovjeka, čini njegovo srce čistim. Božja riječ pred "predajom starih" uvijek mora imati prednost. Tradicije i običaju se mijenjaju, ali poklad vjere je uvijek isti. Ljudsko se mijenja, a božansko uvijek ostaje isto. Malo vrijedi naša vanjska pobožnost, kako nas vide drugi, ako tvoje srce nije čisto od zla i grijeha. Puno je važnije ono što Bog vidi, a Bog prvo u srce gleda.

Marko Bijelić, OP