Svjetlost znaka

Detalji

Kreirano Srijeda, 02 Rujan 2015 08:29

Tragom Augustina Kažotića

Kad je Zagreb bio sedam stoljeća mladi (tek zametak budućeg urbanog rasta), značajno poglavlje jednog eminentno duhovnog životopisa, zbiva se na tom nikad mirnom prisavskom raskrižju putova. Tema nas uči znaku raspoznavanja. Tko živi u duhu živi u svjetlosti. On gleda licem u lice. Bistri su mu, a ne mutni, izvori riječi i djela.

Svjetlost znaka vodi nas jedne k drugima.

Tragom zagrebačkog episkopa Augustina Kažotića hodamo po labirintu nesigurnog svijeta. Kao uvijek, sve je na vagi koja divlju povijest dijeli od povijesti spasa. Jučer su ovuda prohujali Tatari, opustošili Kaptol i priskrbili Gradecu kraljevsku Zlatnu bulu slobodnoga grada. Na otvorenoj sceni svjetske povijesti - svjetske pravde, Weltgeschichte Weltgerichte, Jeruzalem je netom pao pod dugovjeku vlast islama, a križarske vojne idu kraju. Toma Akvinski u isto doba raspravlja Protiv nevjernika i kodificira biblijsko aristotelovsku skolastiku u remek-djelu Summa theologiae. Sutra prekosutra, što su dva tri hitra stoljeća prema sporoj vječnosti, osmanlijski će osvajači Konstantinopolisa tik uz zagrebačko-križevačkovaraždinski Antemurale krenuti na Mitteleuropu. I kakav će se amor fati oglasiti na Marulićev vapaj Molitve suprotive Turkom? Zapadno istočni crkveni raskol zjeva u beskraj, dok slavni križni put naših predaka i krajeva vodi prema reliquiae reliquiarum, sve do lirske kristologije Kranjčevićeva grča, Eli eli lama azavtani, do baladičnih krležijansko kristuševskih muka, do Sopove poetske kantilene Isus i moja sjena, pa u daljnje postaje iste hrvatske odveć hrvatske drame. Krajnje je oštro Kažotićevo i naše, sve u svemu vječito pitanje.

Što radi čovjek na svijetu?

Ne otkrivamo mi vječnu stranu stvari, nego ona nas. Signum crucis, s onih strana dobra i zla, posvećuje koliko god je moguće sredstvima razbora no svejedno jaču moć trajanja misterija. Ono profano i sveto sada i ovdje, dosuđeno Kažotićevu zemaljskom roku, 1260.-1323., paradigmatski je raspeto na križu evanđeoskog nauka izbavljenja i silovitih energija animalno magične divljine koja nadire kroz sve pore feudalnog srednjevjekovlja u punoj snazi. Medijevalno je europski kršćanski univerzum, od svojih metropola do svojih provincija, istodobno sustav reda i nereda, gdje su svi paradoksi veoma stvarni, a nevjerovatni oksimoroni posve mogući. Boga nije sila ni tada molila, ma koliko se zvijer u ljudima mačem krstila. Kronike zapisuju pogana zlodjela. Hvala svetokrugu uzornih života, kakav je odmah na glasu bio dominikanski, propovjednički, episkopatsko pastoralni život blaženog Augustina Kažotića. Jer taj život ide kroz sva svoja poglavlja putem prosvjetljenja pomračenih duša. Zbiva se u središtu, u mudrom srcu čovjeka. Zapisi o svetosti tog života jednodušno, gotovo legendarno govore. Kažotićeva je svjetiljka čarobna svjetiljka dobrih djela. Njegova je vjera da samo ona po pravdi, savjesti i istini vežu zemlju s nebom iznad nje. Sic luceat lux vestra coram hominibus, propovijeda taj nezaboravni episkop zagrebački po riječi evanđelja Matejeva. Tako svjetlila svjetlost vaša pred ljudima. Ut videant vestra bona opera, da vide vaša dobra djela. Et glorificent Patrem vestrum, qui in Coelis est. I slave tako Oca vašega, koji na Nebu jest. Najviše od svega, bolje je po Kažotiću upaliti i najmanje svjetlo, nego li i najžešće proklinjati tamu. Signum crucis, koji nam tako ulazi pod kožu i nadahnjuje dobrotom i svetošću opravdani život, ne blijedi sve dok se u duhu živom gledamo licem u lice.

Kada je napustio Zagreb, otišavši u Avignon da bi njemu prijateljski naklonjeni papa Benedikt XI. posredovao protiv kraljevskih presizanja u ovlaštenja zagrebačke biskupije, kada se u nemilosti silovitog kralja Karla svojoj zagrebačkoj misiji više ne može vratiti, Augustin Kažotić svega je nepunu godinu dana biskup u južnotalijanskom gradu Luceri. Tamo je umoren, pada kao žrtva saracenske osvete. Signum crucis svoga života ponio je na kraju u tajni i vjeri vječnosti. Svjetlost Kažotičeva puta zasvijetlila je tada de profundis. Imali smo sveca, rekoše ljudi iz Lucere. Tamo mu je ostao grob. Ali kultu toga prosvjetljenog životopisa dužan je podjednako, ako ne i nešto više, današnji Zagreb u svojoj vjekovnoj duhovnoj perspektivi.

Pitanju svih naših pitanja, što radi čovjek na zemlji, odgovara ustrajna svjetlost znaka, koja nas tragom evanđeoske riječi i dobrih djela Augustina Kažotića upućuje jedne drugima. Iz divlje povijesti tema se beskrajno otvara duhovnoj tajni pretvorbe svega ljudskog odveć ljudskog u evanđeosku povijest spasa. Križni je presjek labirinta svih vremena ključ sudbine. Što mu može izbjeći?

Bruno Popović, Svjetlost znaka. Tragom Augustina Kažotića, Vjesnik za širenje štovanja i za kanonizaciju "Blaženi Augustin Kažotić", XIX (1993.) 20, str. 4-5.