Kažotić - otkriće

Detalji

Kreirano Utorak, 06 Listopad 2015 07:44

Razmišljanja jednoga intelektualca

Ali ako je glas svetosti svjedočanstvo duhovne veličine muža koga taj glas okružuje, on je također svjedočanstvo duhovne snage onih ljudi i onih vjernika koji su sposobni da Božje poticaje u tom smjeru osjete i prihvate. Blago narodu, koji se može oduševiti za pravu duhovnu veličinu! Takav narod još u sebi nosi duhovnih energija, on još znade živjeti svoje kršćanstvo, takav narod još znade biti Božji narod!

(T. J. Šagi-Bunić, Kršćanstvo ne može biti umorno, 2. izd. Zgb. 1985, str. 17)

A povijest je slojevita, bogata i neiscrpna kao što je život koji se u njoj ostvario. U njoj prepoznajemo sebe i nalazimo mjeru da izmjerimo svoje korake. Ona je tako put k sebi samima. Može li nam što značiti više?

(Radoslav Katičić, Jezikoslovni ogledi, Zgb. 1971, str. 259)

Zapadna je civilizacija definitivno bila formirana u srednjovjekovnoj Evropi. Oblici mišljenja i djelovanja i opće duhovne koordinate, koje je određuju iz nje su u kasnijem tijeku povijesti izvezeni u ostale dijelove globusa, pa današnji planetarni tip kulture u tome nesumnjivo nasljeđuje naše evropske srednjovjekovne pretke iz vremena zreloga i visokoga Srednjeg vijeka. Otuda u kulturnopovijesnim razmišljanjima potječe uporaba pojmova zapadna i evropska kultura kao sinonima. Hrvatski je narodni i kulturni krug od početka svojega postojanja s nacionalnim i kulturnim identitetom u svojim današnjim stranama bio dionikom zapadnoga svijeta i njegovoga ozračja. Zato nam je za obnavljanje, posvješćivanje i kontinuitet vlastitoga bića silno važno da razumijemo svoje vlastite izvore i korijene u njihovomu najširem duhovnom, kontekstu. I budućnost onda dobiva jasnije, potpunije i smislenije koordinate, kao i odgovornost prema toj budućnosti, ako nam je prošlost ne samo skup mitova i priča, nego veza s ljudima i njihovim djelima, na koja se s povjerenjem i pouzdanjem možemo nasloniti i crpsti sigurnost za vlastite korake. Ako vođeni takvim potrebama pogledamo kako Hrvati stoje prema Evropi u tom ključnom razdoblju njenoga povijesnog i duhovnog formiranja, naići ćemo na lik bi. Augustina Kažotića - kao na pravo otkriće! Zagrebački biskup Kažotić pripadao je po svojemu obrazovanju i učenosti intelektualnoj i duhovnoj eliti svojega vremena, izašloj iz prvoga tadašnjeg evropskog visokoškolskog učilišta Sorbonne, po svojoj diplomatskoj umješnosti i utjecaju pripadao je među arbitre, mirotvorce i borce za pravdu, pa je stekao zasluga u poravnavanju sukoba i nesporazuma među svojim sunarodnjacima, a prema svjetovnoj je vlasti pokazao snagu karaktera i otpora, kao čovjek Crkve i nosilac evanđeoske poruke "isticao se čovjekoljubljem i dobrotom", brigom i odgovornošću za siromašne i slabe, živeći te ideale u mjeri koja je njegove suvremenike zadivila i ispunila štovanjem kakvo se ukazuje svetu čovjeku.

Živio je u vrijeme velikih događaja u svijetu duha u ideja. "Bilo je to vrijeme velikih previranja" (Golub) Kulturna i znanstvena djelatnost Evrope vezana je bila za nastanak sveučilišta, koja su se razvila iz starijih samostanskih i katedralnih škola. Crkvena politika naglašuje važnost odgoja i školovanja već od pape Grgura VII (11 st.). koji je inzistirao da se »svi biskupi pobrinu kako bi se u njihovim biskupijama poučavala slobodna umijeća« (misli se na sedam slobodnih umijeća preuzetih iz antičkoga sistema školovanja). Školovanje i pedagoška načela, problemi učenja i poučavanja raspravljaju se, naprimjer. ovako: "Oni koji se posvećuju učenju moraju biti jaki u inteligenciji i pamćenju; to dvoje je jako blisko povezano u svakom studiju i disciplini, da ako je jedno od toga otsutno, drugo ne može dovesti do savršenstva, upravo kao što ni bogatstvo nije od koristi, ako nije dobro čuvano; a uzalud onaj čuva skrovita mjesta koji nema što sakriti" (Hugh of St. Victor, Didascalicon, 12 st.). Sveučilišta su zajednice učitelja i učenika (universitas magistrorum et discipulorum) i od početaka ona predstavljaju međunarodne centre učenosti. Znanost postaje nadnacionalna svojina, koja potiče "živahno naučno kretanje", već i zato što je Crkva koja ne poznaje nacionalnih granica podvrgla sveučilišta svojemu autoritetu. Nije zato moglo biti nimalo čudno da su već od 13 st. talentirani mladi redovnici iz provincijalne Hrvatske dospijevali na velika evropska učilišta. Obnovljeni intelektualni život Evrope je u raspravama i kontroverzama brusio pojmove, rječnik preciznost i dubinu kršćanske misli. Za pojačanu intelektualnu djelatnost ključno je osnivanje dvaju novih redova u 13 st. - franjevačkoga i dominikanskoga. S njima se učvršćuje crkveno jedinstvo, a u sferi učenosti nastaje procvat srednjovjekovne filozofije - skolastike. U Kažotićevo su vrijeme, a on je stigao na studij u Pariz 1287, već bile smirene kontroverze i polemike izazvane otkrićem Aristotela, čija su djela bila prevedena na latinski posredstvom arapskih i židovskih učenjaka u Španjolskoj i južnoj Italiji. Veličina i snaga Aristotelovoga učenja nametnula je potrebu da se pomiri biblijsko učenje o objavi s poganskom znanošću logikom. Većina kršćanskih učenjaka trudila se da upozna novo učenje. Najistaknutiji su bili Albert Veliki i njegov učenik Toma Akvinski. Prihvaćajući Aristotela kao vodiča u razumu, a Sv. Pismo kao pravilo vjere Toma je smatrao da se može uspostaviti smislen odnos između obojega. Objava naime nikada ne proturječi razumu. Plodan pisac i briljantan polemičar Toma je razvio konzistentno i sustavno teološko učenje, koje je, mada u početku napadano i na vlastitom sveučilištu, postalo službenim naukom Crkve do naših dana. Kažotić nije bio Tomin student, jer je došao u Pariz desetak godina poslije Tomine smrti, ali su duh, učenje i autoritet velikoga učitelja bili živi i potpuno su usmjeravali teološka strujanja. Upravo je Sorbonne u 13 st. imala u pitanjima filozofije i teologije prestiž i utjecaj bez premca. Bilo je to učilište »iz kojega se svjetlost širila na modernu Evropu« (Chateaubriand). Sam je Kažotić u svojim teološkim raspravama spominjao djelo Tome Akvinskoga kojega je nazivao, citirajući ga i pozivajući se na nj, "časnim Naučiteljem" (doctor venerabilis). Druga je struja učenih ljudi (naprimjer Roger Bacon) polagala temelje znanostima koje se služe eksperimentom, mjerenjem i neposrednim promatranjem kao svojim metodama, "pa nije nikakvo čudo da se u Parizu mladi dominikanski student iz Hrvatske upoznao s osnovama egzaktnih znanosti i medicine, znanjem koje će mu itekako koristiti u njegovoj kasnijoj biskupskoj i prosvjetiteljskoj službi" (Šanjek).

Nakon što je bio imenovan za zagrebačkoga biskupa bivši pariški student Kažotić usmjerio je svoje napore da u domaćoj sredini obnovi i reformira školstvo težeći vjerskom i kulturnom prosvjećivanju zaostaloga i siromašnoga naroda. Dosljedno se koristio svojim biskupskim autoritetom da siromašne učenike oslobodi od plaćanja za školovanje. Bio je svjestan nužnosti kulturnoga i vjerskoga preporoda vlastitoga naroda. Obnovio je zagrebačku katedralnu školu i organizirao školski program po uzoru na evropske škole u kojima su se učile slobodne vještine i teologija. Inzistirao je na učenju latinskoga. S njime je započelo novo razdoblje u životu zagrebačke biskupije. Kažotić je svoju biskupsku čast i ovlasti živio kao služenje svojemu narodu, u punoj odgovornosti svojega poziva. Zato se i govori o Kažotićevomu vremenu zagrebačke biskupije. Kažotić nije bio čovjek pera, ali je, čini se, bio dobar govornik i propovjednik. Propovijed je uostalom temeljni oblik vjerske pouke u njegovomu redu, a i inače njegovana u Srednjemu vijeku. Živom se riječi može izravno i intenzivno djelovati na ljude. Za Kažotića je i napisano da je bio "vatren i veoma revan propovjednik". Boraveći na dvoru pape Ivana XXII u Avignonu dvadeseih godina 14 st. biskup Kažotić sudjelovao je, na papin poziv, na dvjema savjetovanjima, gdje se raspravljalo o va vruća pitanja tadašnjih teoloških polemika unutar Crkve. Tako su nastale dvije Kažotićeve teološke rasprave, zapisane kao dicta "izlaganja, govori". Bile su to rasprave o temama o kojima je papa morao izreći sud, pa sazvao učene ljude, teologe, biskupe, redovnike da u u tome pomognu. Tekstovi tih rasprava, u koje su uključena Kažotićeva dicta, nose pečat usmenoga nj a. To su zapravo zapisnici sa savjetovanja. Prva se rasprava (prije 1320) tiče tadašnjih oblika praznovjerja; krivovjerstva, gatanja, zazivanja duhova i demona, zloraba sakramenata i njihovoga preciznog definiranja, da bi se mogle isto tako precizno utvrditi ingerencije Inkvizicije, kako njena djelatnost ne bi izmakla kontroli papa. Očito je Kažotić bio svjestan delikatnosti predmeta njemu raspravlja sabrano, promišljeno, umjereno roko. Krivovjernik je samo onaj koji krivo misli o rima koje je dužan znati, tj. o onima za koje zna da Crkva o njima uči drugačije. Kažotić je duboko svjestan opće niske razine prosvjetljenosti naroda, pa je tolerantan i umjeren, ne tražeći radikalne i grube postupke, kakvima bi Inkvizicija bila sklona. Rasprava je zanimljiva kao etnološka i antropološka studija koja registrira rok izbor iz srednjovjekovnih praznovjerja, magijskih postupaka i pojmovlja. Čini se, da su ovdje nabrojeni oi ci praznovjerja sitnije i usputne pojave, mnogo mai opasne i zabrinjavajuće od velikih heretičkih struja koje su potresale srednjovjekovlje i od kojih su protiv nekih (naprimjer južnofrancuskih Albigenza) bili poduzeti prvi križarski pohodi.

Druga su Kažotićeva dicta izrečena 1321 ili 1322 raspravi o "dobrima Krista i njegovih učenika i njihovoj uporabi". Tu se radi o kontroverzi koja je iz; zvala dubok razdor u franjevačkomu redu, a tiče se naravi siromaštva i pitanja da li je siromaštvo po sebi atribut prave svetosti. Raskol u franjevačkomu redu samo je dio šire opće krize, jer je i u ostalim redovima bila snažnt tendencija da se nasljeduje Krista dosljedno bez ikojega osobnog ili zajedničkog posjeda, jer bi to i samo to bio ideal koji je živio sam Krist i njegovi apostoli. Rasprava dobrima Krista, u kojoj je sudjelovao Kažotić, zapravo je pobijanje teze o siromaštvu kao savršenstvu po sebi i obrana teze da je ono samo put i sredstvo da se postigne pravo savršenstvo koje se sastoji u ljubavi prema Bogu bližnjemu - čovjeku. Mada je Sv. Pismo radosna vijest koja se navješćuje prije svega siromašnima i potlačenima, precizna filološka analiza teksta Sv. Pisma pokazuje da su Krist i apostoli posjedovali neke stvari zajedno i koristili se njima u zajednici. Tu se Kažotić otkriva kao znalac svetoga teksta i crkvenih učitelja, napose Tome Akvinskoga, koji je u pitanju siromaštva bio vrlo određen. Za nj je savršenstvo kršćanskoga života u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Kažotićeva su dicta lijep primjer oštroumnoga raspravljanja, finoga i preciznoga odmjeravanja argumenata, skladan spoj diplomacije i učenjaštva. Nešto je kasnije sv. Bonaventura spriječio raspad franjevačkoga reda ustanovivši nove konstitucije u kojima je dao pravila za tzv. "srednji put" (via medio), koji se kloni krajnosti, a to znači da provodi umjerenu askezu i umjerenu uporabu materijalnih dobara. (Neka nam ovdje bude dopušten mali ekskurs u jednu mnogo stariju redovničku tradiciju - buddhističku - koja uči da je upravo takav »srednji put« - majjhima magga na jeziku pali - jedini koji može dovesti do metafizičkoga oslobođenja). Ove se dvije rasprave sa sigurnošću pripisuju biskupu Kažotiću i stoje na samim počecima teoloških stu­dija u Hrvata. S njima zagrebački biskup sudjeluje u samoj žiži doktrinarnih polemika opće Crkve, u uskom krugu izabranih učenih ljudi crkvenoga svijeta. Pokušamo li sada povući koju paralelu između Kažotićevoga i našega vremena, postaje nam on još bliži i više naš. I naše se vrijeme bori s puno problema. Opet smo, silom povijesnih nevolja, maknuti na evropsku periferiju, svedeni na provincijalnost. Osiromašeni materijalno i duhovno, potrebni smo obnove u školstvu, zdravstvu, moralu. Široko je polje rada za crkvene ljude i za »kraljevsko svećenstvo« (1 Pt 2,9). Trebali bismo svjesno slijediti primjer čovjeka koji je u povijest svojega naroda ugradio rad, trud i ugled i pokušati ispuniti dio duga pre­ma njemu tako da mu ime i uspomenu ugradimo u neki oblik žive duhovne djelatnosti po njegovu uzoru, kao što je to naprimjer Zajednica sestara apostolskoga života bi. Augustina Kažotića, promovirana 1987. u crkvi Sv. Križa u Zagrebu (vidi BAK, XV, 1989, str. 12). Ili budimo prema bl. Kažotiću kao stari Grci. U starom je grčkom svjetonazoru (a antička je Grčka jedan stup na kojemu je izgrađena zapadna civilizacija, kojoj, vidjeli smo i sami pripadamo, dok je drugi stup kršćanstvo) njegovan ideal "slave muževa" prošlosti jer njihova je slava "neuništiva" i bez te slave kao žive vrednote narod ne može valjano postojati.

Milka Jauk-Pinhak, Vjesnik za širenje štovanja i za kanonizaciju "Blaženi Augustin Kažotić", XVI (1990.) str. 4-6.

__________________________________________

Literatura

1. Franjo Šanjck, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 1, Srednji vijek, Zagreb 1988.

2. Franjo Šanjek, Nadležnost Inkvizicije u svjetlu Kažotićevih "Izlaganja o pitanjima krštavanja slika i drugih praznovjerja", CCP, 5, 1980, 63-77.

3. A. Pavlović - F. Šanjek, Augustin Kažotić, Rasprava o siromaštvu, CCP, 1, 1977, 67-89.

4. Ivan Golub, Bl. Augustin Kažotić prvi hrvatski teolog, BAK, 1, 1968, 5-9.

5. Alfred Ciampi, Bl. Augustin Kažotić, prij. s talij. Split-Trogir 1959.

6. Petar Grgeč, Bl. Augustin Kažotić, Dubrovnik 1963.

7. E. R. Curtius, Evropska književnost i latinsko Srednjovjekovlje, prev. s njem. Stjepan Markuš, Zagreb 1971.

8. The Portable Medieval Reader, ed. by James Bruce Ross and Mary Martin McLaughlin, Penguin Book 1977, repr. 1985, prvo izd. 1949.

9. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe, ed. by George Holmes, Oxford 1988, repr. 1990.

10. Eerdman's Handbook to the History of Christianity, Grand Rapids, Mich. 1977.

11. Illustrierte Geschichte des Christentums, Weltbild-Biicherdienst, Augsburg, Lizenzausgabe 1983.