U evanđelju Isus više puta izriče oštru osudu licemjerja pismoznanaca, farizeja i svećenika svoga vremena. Ta Isusovo jasna kritika licemjerstva vrijedi i danas za nas, njegove učenike, kršćane kada ne činimo i ne živimo ono što govorimo i vjerujemo. Nasuprot "prividne svetosti" i lažne pobožnosti pismoznanaca, očitovane u njihovoj žudnji za isticanjem, guranjem naprijed, višim položajima i tuđim priznanjima i pohvalama, Isus stavlja lik siromašne udovice, koja s ona dva ubačena novčića, predstavlja one koji su za Boga spremni dati sve.
Isus upozorava da u življenju vjere se čuvamo tog licemjernog duha pismoznanaca, koji kada čine dobro, dajući milostinju, žele privući na sebe tuđu pažnju. Ljubav i činjenja dobra ne smiju biti trgovina s Bogom. Problem je što njihovo da(ri)vanje nije darovanje samih sebe nego jedan oblik samo promocije. Oni ubacuju od svoga viška. S druge strane, Isus u ona dva ubačena novčića udovice prepoznaje primjer ljubavi, velikodušnosti i žrtve, koje donose na darovatelja nebeski blagoslov. Ako gledamo ljudskim očima, čisto matematički, dar udovice je beznačajan u usporedbi s darovanim novcem bogataša. Ali Bog gleda drugačije. Veličina udovičina dara jest što je to dar unutarnje slobode. Ona time daje sve, sav svoj život. Ona je primjer istinske ljubavi u vjeri, koja se (pre)daje Bogu do kraja i u vlastitoj žrtvi za drugoga sagorijeva tiho. Dok drugi daju nešto, ona je "od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak". Time nam Isusu ukazuje da istinska vjera se vodi načelom sve ili ništa, bez obzira na situaciju. Vjerodostojni Isusov učenik živi i daje se u potpunosti za Boga. Ako Bogu dajemo samo mrvice svoga života, ono što nam preostane od života kad ga razdijelimo na druge prioritete, tada smo licemjerni. Tada je naša vjera bez pokrića života. Imajući pred očima Isusov križ, na kojem se je Isus predao za nas do kraja, do smrti, shvaćamo da Bog ne želi nešto od nas ili našeg života nego nas same: naše srce i život u potpunosti.
Marko Bijelić, OP