Kažotić, ekvilibrij i žrtva

Detalji

Kreirano Srijeda, 09 Prosinac 2015 10:49

Dramaturški nacrt

Kako bez drame stići od životopisa do svetokruga?

De profundis, čini se, nikada i nikako. Biblijski je to nezamislivo. Evanđeoski, pogotovo, nemoguće. Nije li Kristov nagovor nade, vjere i ljubavi nadasve dramska vertikala? Signum crucis sve stavlja na kocku, svakako ne onu koju za odjeću Raspetoga bacaju rimski vojnici. Bog u čovjeku otkriva nešto nezaboravno o ljudskom dostojanstvu. Budi magičnu moć koja odoljuje svemu zemaljskom, pretjerano zemaljskom. To ne pripada kasnoj taštini, nego izvoru svih nas.

Tema o Kažotiću, dramskoj figuri misterijskog igrokaza spasa i kobi, time uvijek iznova može započeti. Iznutra. Iz osobne tajne svakoga tko zna da je ona u nama. Drama koja biografiju pretvara u hagiografiju jača je od svojih datuma, ma koliko je glodali Kronovi zubi. Tko nikad nije lebdio dva-tri koraka iznad zemlje, taj nije upoznao život, čudo i slobodu, vječniju od stvari. Kažotić hoda teškom zemljom, živi i razgovara s teškim ljudima, tako da unatoč zjevu stvarne divljine i utopijskoj svemoći teološke imaginacije radi na svom osobnom ekvilibriju, koji se slaže sa vrhuncima znanja, vjere i uopće prosvjetljenog horizonta s kraja trinaestog i početka četrnaestog stoljeća. Ne treba dramatizirati, dovoljno je samo otkriti presudne činove drame. Paradoks žrtve, što u životu osnažuje duh, a u duhu blagoslivlje muke života, ide prema razrješenju. Tko gubi taj dobiva. Uznosi se, kao da je prošao kroz bajku, iznad smrti. Lebdi, konačno, u legendi. Aureola mu pripada po zasluzi. Kao križ za odvažnost. Oduhovljeni život, kakav je Kažotićev, ne mlati slamu isprazne slave.

Kažotićeva je drama, zašto ne pod naslovom Ekvilibrij i žrtva, vjerodostojni dokaz sakralnog temelja opstanka, ma koliko da se on sve više posvjetovljuje. Za ljubav zapleta, to ne ide bez krize i katastrofe, jer tek propast zna što je blaženstvo spasa. Između prve slike na sceni, trogirske pojave zaređenog mladića, učenog brata propovjednika koji zahvalno prima skromni rodbinski legat za knjige, pa najzad i posljednje slike pada pod osvetničkim saracenskim udarcem u Luceri, kad gradski puk biblijski ponavlja blage vijesti iz njegovih prodika i evanđeoski razgovara sa svojim (nekanoniziranim) svecem, zbiva se odveć zemaljska i ujedno duhovna artikulacija sui generis. Zašto je sve bilo tako kako je zaista bilo? Učenik religije izbavljenja, da bi se na najvišoj razini svoga doba mogao priključiti njenim učiteljima, Kažotić ne uzmiče iz života koji u njemu raspoznaje svjetlost znaka. Opstoji na mjestu gdje se susrećemo, u vjeri i sumnji, poput svijeta i duha. Gdje, napokon, ako ne na stalnom raskrižju živih i mrtvih duša.

Što dakle zasniva dramsku misteriju po Kažotićevu životu ekvilibrija, blažene ravnoteže i pripravne žrtve? Prosvjetljenje, stečeno i obnavljano kroz sve prizore igrokaza, između sudbine što znači kolopleta slijepih strasti i posvećenog poziva na ljudsko dostojanstvo. Još i kasni pariški spleen, Baudelaire u Svjetionicima, ponavlja za vječita vremena onu substanciju ideala, muziku smisla, vjeru srca i uma koju osjeća i zastupa prosvjetiteljstvo Kažotićeva razdoblja zrelosti Srednjega vijeka. Što se skuplja u nosivoj figuri ekumenskih vjekova, ako ne zanosi, jauci, tuga Te Deuma, beskrajna jeka iste molitve u labirintu.

Jer najbolji svjedok, Gospode, zaista,

Koji nam nosi dokaz našeg dostojanstva,

Vatreni je jecaj što ga vječnost ista

Iz smrti nosi rubu Tvog čistog prostranstva.

Ništa manje od te univerzalne dimenzije možda i nije vrijedno truda oko dramaturškog nacrta Kažotićeve življene aureole. Daleko smo od projekta stanja milosti, od blaženih i svetih duhovnih uzora ljudskoga roda, ukoliko uistinu esencija bogoslovlja križa nije egzistencijalno pretrpljena. Providnost, koja ima posla sa nepredvidljivim čovjekom, nikoga unaprijed ne sklanja na sigurno. Ne pretjerujmo, ali drama kao drama svejedno ostaje pokus istine. Prođemo li savjesno njegovim tragom, saslušamo li pažljivo vijesti o njemu, Augustin Kažotić, dramatis persona duhovno svjetovnog ekvilibrija svojih vremena neprolazni nam je žrtveni svjedok za to. Koliko god se mijenjao, bilo u lica bilo u maske svoje sudbine ili svoga spasa, svijet dubinski ustraje u dramaturški fundamentalnom pitanju smisla međuigre svojih posvećenih, blaženih i prokleto profanih sfera. U tom značenju i nadalje, preko nas, medijevalna Kažotićeva drama vrijedi u vijeke vijekova. Temeljito. Do Sudnjih dana. Kada je obećano da će na vidjelo Apokalipse izaći sva povijest, sva politika, svako vrijeme i najzad zasjati pravda.

Otkrivenje, kao radikalna proročka gesta kraja svijeta, čini se ne odgovara odviše ekvilibriju tomističke duhovne klime u kojoj se oblikuje Kažotićeva propovjednička, teološka i episkopska figura. Bogoslovlje je i tada bogoslovlje, a svijet je svijet. Dapače, možda je u veličanstvenoj Teološkoj sumi Tome Akvinskoga sve u savršenom redu. No, kao uvijek, u sistemu ili razboru svijeta na dnevnom su redu kaos, ludilo, nasilje volje za moć. Svejedno, komparativna je prednost razdoblja okrunjenog skolastičkom eshatologijom svetoga Tome, prirodoznanstvenim i medicinskim obzorjem Alberta Velikoga, doctora universalisa, pa sveučilištima pod patronatom Crkve, uopće znamenita. Vjerski kult i svjetovna kultura ne gledaju jedno u drugome slijepo crijevo svemira. Deus sive Natura, doduše, ne važi. No isto tako ni raskol teološkog i svjetovnog duha. Komplementarnost, dapače harmonična subordinacija pozitivnih znanja i crkvenog učenja o spasu, označavaju i prosvjetljeni ekvilibrij Kažotićeva duhovnog formata. Bez toga njegov lik nije moguće scenski situirati. Kažotićeve ključne relacije, dijalozi koje vodi i još poneki sudbinski monolog, ništa od toga nije zamislivo izvan dimenzije uzorno prosvijetljena života.

Dramski tijek zapisanih prizora, pa i legendarnih natuknica Kažotićeva životopisa priprema ga u matičnoj struji svega za istaknutu ulogu prijateljski mu naklonjenog kardinala Boccasinija. Ciklus sudbine otvara se upravo tom pomoćnom ulogom, no svejedno iza pročelja smještenom ulogom koja sudjeluje u odlukama prvoga reda, pri vrhu zbivanja, oko priprema za budimsko ustoličenje Karla Anžuvinskoga na ugarsko hrvatsko prijestolje. To je dvorska, kabinetska sfera visokih računa i proračunatih konsenzusa koji pretežu na vagi i vladaju poviješću. Dominikanski propovjednik, čovjek koji se u Božje ime obraća pastoralnoj javnosti, Kažotić prelazi liniju posve duhovnog života. Nastupa u eminentnoj pratnji, kaže se u sjeni moćnika svjetovnih poslova. Neizbježna i uvijek opasna mikstura vjere i vlasti ne košta ga ni manje ni više od pune cijene, koju će platiti. Da se Fortunin kotač okreće u muke svakog zgoditka, to može biti mjesto ispovjednog monologa. Ali ne radi se o stvorenju melankolične Saturnove samoće. Iskaz je Kažotićeve dramatis persone zavjetna vita activa. Evanđeoski poučen, zato da uči životu u znaku križa, upućen u sumu znanja i vještina ovoga svijeta, on je ujedno figura institucije, igrač na šahovskoj ploči crkvene hijerarhije, kao i lik javnog zatočenika vjere, njenoga edukatora, neumornog domaćina, kulturno političkog ekologa, upravitelja njenih duhovnih i ekonomskih dobara. In concreto, tako živi i djeluje na sceni.

Po svemu što o Kažotićevoj drami znamo, a ne tek hipotetički pretpostavljamo, u središtu je bez sumnje izraziti čovjek dobre volje i mnogih dobrih djela, jedna od učenih, pouzdanih i diplomatski vještih osoba pri upravnom, teološkom i pastoralno političkom vrhu univerzalne Crkve. Bijele stranice životopisa podcrtavaju ono poznato, pa makar u konturi o kojoj kontekst stanja stvari i zbivanja očito govori više nego što Kažotićeva usta i jezici dostupnih zapisa šute. Njegove vlastite zabilješke, još uvijek izvan prometa, zacijelo nagovještavaju ili kriju ne jednu diskreciju crkveno svjetovne politike jesenje zrelosti europejskoga Srednjeg vijeka. Prva i posljednja pitanja, prostranstva tajne, spasa i pokusa najboljeg mogućeg uređenja svijeta, gdje se askeze i visine duha sudaraju sa zbiljom ljudske odveć ljudske dijabolike zla, patnje i propasti, ta živa kipuća magma nadire kroz sve pukotine Kažotićeve eshatološke drame. Središnja osoba, koliko god kriza rasla, svejedno ustraje u svjetlosti znaka.

Civitas Dei, teologija križa, duhovna sfera milosti, stoji eksperimentalno naspram tradicionalnoj dubini dijaboliziranog svijeta u obnavljanju isto tako drevne težnje da se divljina, tamna zona bjesnila slijepih demona vrtoglavih strasti, ukroti, prosvijetli i pacificira. Mir s nama, kao uvijek, u pomračenoj zbilji zaraćenih glava. Uz stalnu cijenu opstanka ili uništenja, života i smrti, slave i stida. Augustinovu strogo diferencijalnu temu Božje države, nasuprot zemaljski nužnom zlu, posvemašnjem kontrastu civitas terrena, Toma Akvinski skolastičkom disciplinom impozantne Sume teologije absolvira u sistemu izmirenja suverene svetosti duha i subordinirano svjetovne zbilje. Prirodne znanosti i humanističke discipline nisu zid nego vrata u teologiju križa. Poput razrješenja gordijskog čvora, stvarni je svijet po volji duhovne Providnosti, predmet misije prosvjetljenja i milosti. Godine učenja, propovjedničkih putovanja i savjetničkih uloga, Kažotiću prolaze u školi i terenskom iskustvu tog duhovno svjetovnog ekvilibrija. Stvari teku na kolu Fortune, može se reći, sretno. Poslije savjetničke uloge pri ustoličenju Karla Anžuvinskoga, novi ga papa Benedikt XI, nekadanji kardinal Boccasini, blagonaklono imenuje biskupom zagrebačkim. Stvarno petnaest, nominalno osamnaest ljeta gospodnjih, Augustin Kažotić crkveno i društveno prosvjetiteljski uporno sređuje i unapređuje odnose obreda i života zapuštene feudalne i tranzitne provincije, složene, teške, pa i kritične prilike u prostranoj biskupiji. Samovolja, nepravda, nasilje, grabež i siromaštvo, to ga opkoljuje. Zato radi na višku dobrih djela, a ne na litanijskom opisu zala. Ne posustaje u svestrano episkopskom, obrazovno školskom, socijalno karitativnom, zdravstvenom, upravnom i ekonomskom poslu, praćenom čestim pastoralnim putovanjima .

Tamni oblaci drame nadvijaju se nad njegovom biskupskom skrbi, pravedništvom pučkog tribuna i dakako čuvara crkvenih dobara. Prazna kasa Karla Anžuvinca zaboravlja na bivše usluge. Kraljevski fiskalni interesi sekvestriraju bespravno i nasilno, pored ostaloga, isto tako i imovinu crkvenih ustanova. Kažotićeva episkopska figura, dramatis persona između kraljeva, papa, teologa i terenskih ubogara i prosjaka, purgera i plemića, ne može se u tom mješovitom i pitoresknom društvu pomiriti sa silovitom nepravdom. Prosvjetljeni biskup, svestrani dobročinitelj, prijatelj puka i djelitelj pravde u prijeporu velikaša Babonića, dolazi u otvoreni i neizgladivi sukob sa grabežljivom fiskalnom politikom kralja čijem je ustoličenju diplomatski pripomogao. Sada mu se dug vraća bezobzirnom nezahvalnošću. Kažotić pada u kraljevsku nemilost. Papa ga poziva u goste, zapravo opoziva u Avignon. Tri avinjonske godine, dok Anžuvinac uz ostale nemilo i otimački zainteresiran tjera proces protiv templarskog reda, pune su Kažotićevih bespokojnih bdijenja pod sve bližim križem sudbine. Blaženi čovjek ekvilibrija izbačen je iz ravnoteže. Kako da njegova savjest nađe svoj mir? Završni scenski rez dramske igre spasa i kobi više ne čeka. Koliko sati tuče na zvoniku, kada ga papa utješno šalje za biskupa u Luceru? Nedavno je gradić italskoga juga oslobođen od Saracena. Kažotić javno propovjeda, naviješta blage vijesti, obraća one koji lutaju labirintom na Kristovu vjeru spasa. Čas je dramske vertikale njegova križa. Osvetoljubivi ga Saracenac naglo ubija, dok blaženi biskup i propovjednik prolazi ulicom. Jedva pokopan, odmah je među pukom na glasu kao svetac. Božji i čovjekoljubivi čovjek od poziva, uzdiže se u legendu. Dok je živio, bio je iscjelitelj duša i tijela. I sam iscjeljen ustaje iz svoje žrtve, iz groba duhovnog ekvilibrija koji stradava u neuravnoteženom i kritičnom svijetu.

Kao da šećemo kroz bajku, korak dva iznad teške zemlje. Čistoći duhovnog života pripada takva aureola. Svete su prve i posljednje stvari, a između njih tajna eshatološke drame. To je dakle supstancijom svoga života Augustin Kažotić. Sve u svemu, što preostaje? Taj dramaturški zlatni rez iskopati iz davne građe živoga pitanja. Gdje je mjesto susreta svih naših vremena i ekzistencija, ako nije na raskrižju duša koje u Božje ime, s izvora svih znakova teologije križa, polažu pravo na svoje ljudsko dostojanstvo?

Bruno Popović, Vjesnik za širenje štovanja i za kanonizaciju "Blaženi Augustin Kažotić", XVIII (1992.) 20, str. 22-24.