Nema jedinstva u Crkvi bez dioništva u Duhu Svetom

Detalji

Kreirano Subota, 07 Svibanj 2016 14:18

Cijelo XVII. poglavlje Ivanova evanđelja sadrži Isusovu oporuku koju je izrekao na posljednjoj večeri. Ta se Isusova oporuka u obliku zaklinjuće molitve obično naziva Isusova veliko svećenička molitva jer ju je Isus izrekao kao onaj koji moli za spasenje svijeta i ujedno pomiruje ljude s Bogom. U toj molitvi Isus usrdno i predano moli za jedinstvo njegovih učenika, ali i budućih kršćana. Crkva, koja ujedinjuje Isusove učenike, poslana je u svijet izvršiti poslanje što ga je primila od Isusa.

I to poslanje ne može izvršiti bez unutarnjeg jedinstva, ako sami kršćani i vjernici neće živjeti jedni za druge i tako svjedočiti Božju ljubav. Pitanje naše vjerodostojnosti kao Isusovih učenika i svjedoka Božje ljubavi počiva na našem međusobnom zajedništvu, kao i onom s Bogom u Isusu Kristu po Duhu Svetome. Zbog toga je duhovno zajedništvo kršćana, Isusovih učenika, njegova posljednja želja, ali time ujedno i zadatak svih članova Crkve. Kroz cijelu Isusovu molitvu se konstanto provlači Gospodinova želja da kršćani, njegovi svjedoci u svijetu, budu jedno, ugledajući se u jedinstvo božanskih osoba u Presvetom Trojstvu. Plod i posljedica Isusove molitve za nas, njegove učenike, jest dolazak Duha Svetoga. Nema jedinstva u Crkvi bez dioništva u Duhu Svetom, ako svi nismo istoga Duha (Kristova). Dok nam je s jedne strane ova Isusova molitva poziv na molitvu za jedinstvo i biti ljudi jedinstva, s druge strane jest i upozorenje da jedinstva u svijeta nema niti će biti bez Boga. Čovječanstvo u sebi nosi čežnju za jedinstvom, ali bez Boga ta čežnja će biti neostvarena i pusta tlapnja, poput građenje Babilonske kule u Starome zavjetu. Isus posreduje, zagovara nas kod svoga nebeskog Oca i moli ga za dar naše međusobne povezanosti ljubavlju. Cilj Isusove veliko svećeničke molitve je ujediniti svoje učenike i nasljedovatelje u nehinjenoj ljubavi. Na taj način ćemo u očima svijeta biti vjerodostojni Isusovi učenici. Kao Crkva, oni koji idu Isusovim putem, tražimo ono što nas spaja, ono što nas k zajedništvu dovodi. Time pridonosimo uozbiljenju, konkretizaciji i rastu Kraljevstva Nebeskog, Božje stvarnosti u našoj povijesti i sredini. Radosna vijest i Kraljevstvo Božje nisu nešto apstraktno nego konkretna povijesna pojavnost. Naša vjernost i prožetost njima će biti prepoznati prema našim djelima i plodovima, među kojima posebnu važnost ima jedinstvo Isusovih učenika (Crkve) koje će otvoriti oči svijetu za bezgraničnu Božju ljubav.

Marko Bijelić, OP