Po mnogo čemu je zanimljiva današnja novozavjetna perikopa (Lk 10, 25-37). Nakon rasprave s zakonoznancem, Isus reče: "Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe.
A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom… Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?" Što nam se čini? Kome bismo najviše sličili? Naime, u Jerihonu blizu Jeruzalema živjeli su mnogi hramski svećenici i leviti. Pretpostavljamo kako se spomenuti dvojac nakon obavljene službe u hramu vraćao kući. No, zašto su zaobišli stradalog čovjeka - zašto mu nisu pomogli? S jedne strane, moguće je da su ga smatrali mrtvim, a dodir mrtvaca značio je kultsku nečistoću koje se trebalo čuvati. S druge pak strane, možda su se bojali razbojnika za koje su mislili kako čekaju priliku za napad pa su prošli što su mogli brže. U svakom slučaju više su mislili na sebe nego na čovjeka u nevolji. I naposljetku, nailazi Samarijanac - stranac, i još k tomu smatran neprijateljem Židova, ima ono što nedostaje dvojci ljudi kulta, ima milosrđa. Nošen tim osjećajem, on nadvladava sve barijere koje stoje između njega i nesretnog čovjeka, priskače mu u pomoć i štoviše vodi brigu oko njegova ozdravljenja. On je bio taj koji je prepoznao u ranjeniku čovjeka - brata. Dakle, tko je moj bližnji? Zapravo, u Isusovom duhu potrebno je okrenuti pitanje i tada dati odgovor. Kome sam ja bližnji i koje kriterije upotrebljavam kad odgovaram na ovo pitanje? Čovjek je bližnji onome koga ljubi. Jedini kriteriji jest Kristov kriterij, a to je ljubav i potreba drugoga. Prema tomu, bližnji je onaj koji nas najviše treba - onaj koji je "gladan" ljubavi.
Z. Dž.