Čini se da i Gospodinu smeta velika vika, galama, nered i graja. To je poziv da se povučemo u područje tišine i mira, da tražimo prostore izvan sebe i unutar nas gdje prebiva spokoj. Riječ je o tome da osluhnemo nešto što dosad nismo imali prigodu čuti, a možda je to upravo ono što smo dubinski htjeli čuti, ono što odgovara našim najvažnijim potrebama.
Riječ je o tome da čujemo što nam govore biblijska čitanja ne samo za ovaj dan, nego za čitav život. Abraham razmišlja o Bogu na ljudski način, i zbog toga mu nije zamjeriti, jer drukčije ni ne može razmišljati. On Boga želi vidjeti i doživjeti kao pravedna, jer mu, očito, smeta ono što u životu doživljava, smetaju mu ljudi koje susreće, oni nisu prema njegovim mjerilima zato što čine svakakve gadosti, koji su zauzeli Sodomu i Gomoru, a njemu je prvobitno stalo do njegove obitelji i rodbine. Sveti Pavao takoreći dorađuje temu iz prvoga čitanja. On je shvatio da ljudi kao ljudi nisu nešto posebno u smislu da bi se mogli hvaliti nekim velikim djelima, oni su takvi kakvi jesu, najčešće šeprtlje i zlonamjerni, jer ne paze što rade, kako se ophode i čime se „hrane“? No, i tu je tajna Božje ljubavi prema čovjeku uvijek iznova poticajna, da malo kvalitetnije razmišljamo, i drukčije počnemo živjeti i poimati tog našeg Boga kojim se ponekad kitimo kad nam je od koristi i kad nam u životu ide… Simone Weil, velika francuska mističarka židovskog podrijetla, koja je u dubini svoga srca htjeli biti kršćanka, govori da Oče naš ispočetka nije imala želju moliti. Naučila je na grčkom jeziku, i potom u sebi recitirala dok je radila, svakodnevno o njoj meditirala. Ta joj je molitva otvorila nova obzorja i bila utjeha u teškim trenucima njezina života. Oče naš je stoga poziv da kvalitetnije negoli je to bio slučaj dosad hodimo prema istom Gospodinu.
Alojz Ćubelić, OP