Samo poniznost uzdiže i vodi čovjeka do Boga

Detalji

Kreirano Subota, 22 Listopad 2016 16:35

Zaborav grijeha obično vodi k zaboravu Boga. Onaj tko ne želi priznati svoju ljudsku nemoć i grešnost, teško će ispovjediti da je Bog izvor svakog čovjekova dobra i dovršetak njegova življenja. Ne radi se o pukom antropološkom pesimizmu nego o podlozi Božjeg spasenjskog djel(ovanj)a. Bog želi da svi ljudi dođu do spoznaje istine i da se spase. To je razlog Božjeg utjelovljenja u Isusu Kristu, silaska iz Božjeg sinovstva u ljudsko zajedništvo. Bog želi širom otvoriti vrata naše zarobljenosti grijehom i izvući iz nas iz tame vječne smrti. Najveća tragedija je kad čovjek se "zabarikadira" iza tih vrata u oholosti svoga duha. Isus često upozorava na smrtnu pogibeljnost oholosti za čovjekov vječni život. Slikovito rečeno, ohološću čovjek onemogućuje Bogu da mu odškrine vrata spasenja i života. Isusova pripovijest o farizeju i cariniku koji se mole u hramu je priča o ljudskoj oholosti i poniznosti pred Bogom. U njima su ocrtana dva različita stava i držanja tijela, koji su odraz stanja njihova srca. Obadvojica mole, ali na različite načine i s različitim učinkom. Za razliku od farizeja, koji moli uspravan i siguran u sebe i vlastitu pravednost, carinik moli, udarujući se u prsa, spuštenog pogleda. Njegova molitva je vapaj poniznosti. Samo poniznost uzdiže i vodi čovjeka do Boga. Poniznošću srca, života i usana držimo vrata svoga života preda Bogom otključanima, dok ohološću ih zaključavamo. Samo Isusovo upozorenje da će svaki koji se uzvisuje bit ponižen; a koji se ponizuje, biti uzvišen, jasno govori o opasnosti da svojim egom, vlastitim "ja", zasjenimo Boga u životu. Bog nas bezuvjetno ljubi, što je nedvosmisleno i radikalno pokazao u i na križu Isusa Krista. Nebeski Otac jako dobro zna našu "vrijednost" budući da smo otkupljeni i "plaćeni" krvlju njegova jedinorođenoga Sina. Zbog toga nema smisla, potpuno je bespotrebno, cjenkati se pred Bogom i pokušavati povećati vlastitu vrijednost ili zasluge u Božjim očima. Upravo to čini farizej, koji jest pobožan i savjestan izvršitelj Božjeg zakona, ali u molitvi zahvale ne odaje nikakvo priznanje ili hvalu Bogu nego samom sebi. Farizej i carinik su u puno pogleda različiti, ali ona razlika koja najviše "bode" Isusa u oči jest razlika u potrebi za Bogom. Farizej ništa ne očekuje od Boga osim Božjeg priznanja, dok carinik od Boga očekuje ono najvažnije: milosrđe i oprost.           

Marko Bijelić, OP