Ozdravljenje gluhog mucavca poganina, iz sidonskih krajeva, vlastiti je izvještaj evanđeliste Marka. Ovaj događaj nije zapisan kod drugih evanđelista. Ističući da „Isusu donesu nekog gluhog mucavca", Marko svojoj zajednici, ujedno i nama, želi posvijestiti ulogu posredovanja i svjedočenja vjere u kršćanskom životu. Mnogi zbog svoga stanja ne dolaze Isusu sami. Sa vlastitim življenjem vjere, živeći svjedočanstvo za Isusa, možemo, po Božjoj milosti, druge dovesti Isusu ili približiti ih k njemu.
„Zamoliše Isusa da stavi na nj ruke." Ova molba je znak njihove vjere. Ovi koji su doveli bolesnika, koji dosada nije čuo za Isusa, vjeruju da mu Isus može pomoći. U evanđeljima vidljivo je da Isusovo spasonosno djelovanje uvijek popraćeno i obilježeno je riječju, polaganjem ruku ili doticajem ruke. I u ovom slučaju Isus to čini, stavljajući prste u uši gluhog mucavca i dotičući njegov jezik pljuvačkom. Nakon ozdravljenja bolesnika, mnoštvo zaključuje: „Dobro je sve učinio! On čini da gluhi čuju, a nijemi govore." Ovim riječima prepoznaju da Isus djeluje Božjom snagom koja može ispravljati i mijenjati ono što je išlo krivim ili lošim putem. Te riječi prisutnih svjedoka ozdravljenja aludiraju na riječi iz knjige Postanka: „I vidje Bog što je učinio i bijaše veoma dobro". Bog želi čovjeka vratiti u prvobitno stanje, oslobođeno od grijeha, zla i bolesti, na prvotnu čistoću koju je zamisli i želio. Sva Isusova ozdravljenja su znak da se Bog zalaže za kvalitativan ljudski život u potpunosti i zdravlju. Svojim čudesima ozdravljenja, iscjeljivanja i oslobađanja od zloduha Isus ponovno, u figurativnom smislu, stvara svijet. Kada Bog „dotakne" čovjeka njegov se život mijenja na bolje budući da se to događa milošću ili snagom Duha Svetoga. U našem kršćanskom životu ti „Božji doticaji" su na poseban način sakramenti, u kojima je Krist najaktivniji u našem kršćanskom životu. Zbog toga vjernički život mora uključivati tu sakramentalnu dimenziju. Bez nje je nepotpun i osiromašen. Ono što prati i igra važnu ulogu kod sakramenata je Božja riječ. Zbog toga Marko izričito navodi riječ koju je Isus izgovorio. „Effata" (otvori se")! Izgovarajući „Effata", Isus dotiče uši i usta bolesnika. U ovoj gesti naglašen je odnos prema Božjoj riječi. Važno je duhovno otvaranje ušiju i srca za Božju riječ. Bez slušanja i poslušnosti Božjoj riječi sakramentalni život vjernika nije iskren, pretvarajući se u licemjerje. Cjelokupni kršćanski život je usmjeren i počiva na dubokom zajedništvu s Isusom. Upravo svi sakramenti, napose euharistija, doprinose tom sjedinjenju s Njime. Božja riječ želi ukloniti svaku prepreku između nas i Isusa, otvoriti spasenju sva vrata našega srca. Neka Gospodin svojom Riječju dotakne u nama sve ono zatvoreno i ranjeno i otvori nas za život u radosti i punini. Marko Bijelić OP