Poziv na svetost je sastavni dio kršćanskog poziva jer ona je odgovor na jedno od temeljnih pitanja čovjekove egzistencije i postojanja: "Zašto postojim?, odnosno zašto me je Bog stvorio? Često se možemo susresti s mišljenjem da je svetost luksuz ili eksluzivno pravo neke grupe (izvanrednih) ljudi unutar Crkve. Svetost je naša vjernička i kršćanska dužnost. Radikalnost vjere i kršćanskog poziva izražena pozivom na svetost, što će Isus jasno pokazati Govorom na gori blaženstava: "Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Mt 5, 48). Pavao će također jasno istaknuti da je svetost najvažniji zadatak svakog vjernika: "ovo je volja Božja: vaše posvećenje" (1 Sol 4,3).
U radosti svakodnevice zrcali se svetost življene vjere, koja je plod Božjeg djelovanja u nama.

U molitvi čovjek stupa pred Boga. Ključno pitanje je s kakvim stavom to čini? Isusova prispodoba o farizeju i cariniku u hramu pokazuje dva suprotna pristupa Bogu u molitvi. S jedne strane imamo farizeja, čija se samouvjerena molitva pretvara u čistu samohvalu, prožetu duhom oholosti, dok s druge strane, carinik moli u poniznosti srca, "stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože, milostiv budi meni grešniku!" Obadvojica u molitvi izlažu, tj. prikazuju svoje živote.

Molitva je neizostavni dio života kršćanina i igra važnu ulogu u kršćanskom životu budući da je uzdignuće duše k Bogu. U svojoj srži molitva je zanos ponizna i skrušena srca, te nam omogućuje da prijeđemo sa svojih ideja i predodžbi o Bogu na iskustvo Boga. Molitva je stav poniznosti i povjerenja (pouzdanja) pred Bogom. Temelj molitve je srce. Ne moli se riječima nego srcem. Prvotni razlog molitve nije moja potreba za nečim nego moja žeđ za Bogom. Bog žeđa za nama i našom ljubavi da bi u nama probudio našu žeđ za njime i njegovom ljubavlju.


Opširnije:Žrtva bez ljubavi je moguća, ali ljubav bez žrtve nemoguća je!
