Povijest spasenja pokazuje da Bog traži čovjeka na razne načine i želi komunicirati s njim, kao i što čovjek duboko u svom srcu žudi za Bogom, iako se ne želi suočiti s tom istinom svoga bića. O Bogu koji traži čovjeka i čovjeku koji traži Boga, progovara susret Isusa i Zakeja, nadcarinika u Jerihonu. U tom "nesvjesnom i neprepoznatom" traženju za Bogom, čovjekov život se često pretvara u lutanje opterećeno grijesima. Sva sreća, Bog ne odustaje od potrage za čovjekom, čak niti na njegovim stranputicama grijeha i zla. Bog želi čovjeku pomoći, biti mu blizak i spasiti ga.
Poziv na svetost je sastavni dio kršćanskog poziva jer ona je odgovor na jedno od temeljnih pitanja čovjekove egzistencije i postojanja: "Zašto postojim?, odnosno zašto me je Bog stvorio? Često se možemo susresti s mišljenjem da je svetost luksuz ili eksluzivno pravo neke grupe (izvanrednih) ljudi unutar Crkve. Svetost je naša vjernička i kršćanska dužnost. Radikalnost vjere i kršćanskog poziva izražena pozivom na svetost, što će Isus jasno pokazati Govorom na gori blaženstava: "Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Mt 5, 48). Pavao će također jasno istaknuti da je svetost najvažniji zadatak svakog vjernika: "ovo je volja Božja: vaše posvećenje" (1 Sol 4,3).

U molitvi čovjek stupa pred Boga. Ključno pitanje je s kakvim stavom to čini? Isusova prispodoba o farizeju i cariniku u hramu pokazuje dva suprotna pristupa Bogu u molitvi. S jedne strane imamo farizeja, čija se samouvjerena molitva pretvara u čistu samohvalu, prožetu duhom oholosti, dok s druge strane, carinik moli u poniznosti srca, "stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože, milostiv budi meni grešniku!" Obadvojica u molitvi izlažu, tj. prikazuju svoje živote.
Molitva je neizostavni dio života kršćanina i igra važnu ulogu u kršćanskom životu budući da je uzdignuće duše k Bogu. U svojoj srži molitva je zanos ponizna i skrušena srca, te nam omogućuje da prijeđemo sa svojih ideja i predodžbi o Bogu na iskustvo Boga. Molitva je stav poniznosti i povjerenja (pouzdanja) pred Bogom. Temelj molitve je srce. Ne moli se riječima nego srcem. Prvotni razlog molitve nije moja potreba za nečim nego moja žeđ za Bogom. Bog žeđa za nama i našom ljubavi da bi u nama probudio našu žeđ za njime i njegovom ljubavlju.

Opširnije:Žrtva bez ljubavi je moguća, ali ljubav bez žrtve nemoguća je!

Prema G.K. Chesterstonu, jednom od najplodnijih autora u prošlom stoljeću, mjerilo ili test svake sreće je zahvalnost. Biti zahvalan je način kako čovjek otkriva tajnu života. Život je Božji dar. Za vjernika, euharistija, kao sakrament našega spasenja, jest zahvaljivanje Bogu u Isusu Kristu. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Zbog toga je euharistija „zahvaljivanje", koje nas uči duhu zahvalnosti. U svjetlu spasenja koje je Isus učinio po svome križu, euharistija je čin zahvaljivanja i hvale nebeskom Ocu za sva dobročinstva i za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem.

Ako tražimo odgovor na pitanje zašto netko (ne) vjeruje u Boga, moramo ga potražiti u čežnji, duboko skrivenoj u svakom čovjeku, za Bogom. Najčešće kada se suočimo s graničnim iskustvima u životu ili nakon što proživimo iskustvo nečega vrlo važnoga, shvatimo da ta čežnja u nama postoji. Ta čežnja je usko povezana s drugom čežnjom, urođenoj svakom čovjeku, za potpunom srećom.