SO DO ORKESTRA DJECE I MLADIH
EL SISTEMA HRVATSKA
u crkvi bl. Augustina Kažotića na Peščenici u nedjelju 19. prosinca u 20.00, tj. nakon večernje mise.
Pod dirigentskom palicom Ante Sladoljeva izvest će djela Straussa i Corellija te najljepše božićne melodije iz cijelog svijeta.

Orkestar vodi poznati glazbenik Ricardo Luque, podrijetlom iz Venezuele. A mi smo u Dominikanskom mjesecu za mir koji je ove godine posvećen Venezueli, a poseban je spomen na četvrtu nedjelju došašća.
Ulaz je slobodan.
Postoji li neka unaprijed radost, neki predujam, neka „akontacija“ radosti? Svakako, biti Adventa pripada radosno očekivanje jednoga posebno velikog značajnog Dolaska – Božjeg utjelovljenja! Biblijski tekstovi treće adventske nedjelje odzvanjaju radosnim porukama, ushitima te stoga u katoličkoj liturgiji ova nedjelja od starine nosi ime „Gaudete“ – Radujte se!
„Radujte se uvijek u Gospodinu! Da, ponavljam, radujte se!… Gospodin je blizu“, piše sv. Pavao Filipljanima. Ugodno se čuje – reklo bi se – i tko se ne bi želio radovati i radosno se osjećati? (Neukusna bi bila ovdje ona šaljiva poruka: „Bog ti je stvorio lice, smijati se moraš sam“!). Ali, ako mi nije do radovanja, ni do smijeha, jer patim zbog gubitka drage osobe, jer sam pogođen teškom bolešću, jer su me djeca kao starog roditelja ostavili ili „strpali“ u umirovljenički dom, a imam sve uvjete života u vlastitom domu? Sigurno, život nije, ne može ni biti samo veselje, neprekinuta pjesma; teško je biti veseo kad suze same teku; teško je biti veseo kad oči vide toliko boli, toliko nepravde, toliko bijede, mržnje; teško je biti veseo kad nam gaze dušu i srce, kad je križ na ramenima, kad smo na križu. Ipak sv. Pavao piše: „Radujte se uvijek u Gospodinu!“ On ovo piše dok je sam u zatvoru i čeka proces suđenja; štoviše mora računati da ga čeka mučenje i „glavosjek“! (kao rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt na križu!). Jasno je, Pavao ne želi niti može zapovjediti radost. Teško je to riječima izraziti što Pavao zapravo želi reći. Radujte se, jer pripadate Bogu. Vi ste skriveni(skroviti) u Gospodinu kao dijete u utrobi majke. Bilo što da dođe, vi ste u Bogu i Njime okruženi i nošeni. Uostalom, nama se ne može ništa dogoditi. „Bilo da živimo ili umiremo mi pripadamo Gospodinu“, piše Pavao drugdje.
Opširnije:TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA - Može li se radost zapovjediti?
U došašću se u liturgiji ponovno čitaju velika proroštva o konačnoj Božjoj intervenciji u korist svojega naroda. Odjekuju danas riječi proroka Baruha: „Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti, stavi na glavu vijenac slave Vječnoga“ (Bar 5, 1-2).
Zašto ponavljati ta obećanja? Te su riječi upućene i nama. I mi trebamo još jednom čuti te riječi nade jer se ponekada i mi nalazimo u progonstvu, u pustinji. Vrijeme došašća vrijeme je pripremanja darova za božićne blagdane. Neki su već ukrasili božićno drvce, pripremili jaslice. Sjećate li se kako je bilo prije 30 godina? Čestitke su bile u ozračju rata, s motivima jaslica u porušenim crkvama, s motivima branitelja… Tada su bile snažne riječi vjere, nade i ljubavi. Danas su čestitke drugačije. I Božić je drugačiji, reći će neki. No mislimo na darove. Mnogi nude prijedloge za darove i savjete kako najbolje proslaviti božićne blagdane.

Dječji zborovi Kikići, Genijalci pozivaju na humanitarni koncert i proslavu sv. Nikole u crkvi bl. Augustina Kažotića na Peščenici u nedjelju 5. prosinca 2021., s početkom u 19.45, tj. odmah nakon večernje mise.

Grupa hodočasnika, u organizaciji Obiteljske zajednice "Sv. Rafael Arkanđeo", krenula je 4. prosinca, rano ujutro, ispred župne crkve bl. Augustina Kažotića u pohod rodnom mjestu bl. Alojzija Stepinca, u Krašić. Hodočasnci od Jaske idu pješice do Krašića.

Mise zornice su posebnost vremena došašća. Zornice se događaju jednom u godini. Na prijelazu su iz noći u dan. Jedino se mise zornice u crkvi održavaju rano ujutro, i tijekom dužega vremena. I u našoj smo župi započeli mise zornice u 6.00 ujutro. Vjernici dolaze u crkvu u mraku što daje i ugođaj mističnosti. Ljudi vole i duhovno se pripremiti za veliki blagdan, a način priprema na zornicama doista je neuobičajeniji nego u ostalom dijelu godine. I ispovijedi su dio te priprave. Prije mise zornice i prije večernje mise.
Adventska poruka slična je svake godine. Ta poruka govori: „Budni budite, bdijte jer Gospodin Isus Krist, koji će doći na kraju vremena, dolazi k vama neprestance. U svako doba molite.“
Kršćani tu poruku čuju svakog adventa i često je prime bez velika zanosa. Nema ta poruka snagu kakvu imaju naslovi iz dnevnoga tiska, udarne vijesti na radiju ili televiziji, na čitanim i utjecajnim portalima. Adventska poruka ne šokira, kao, na primjer, poruke o novim, strožim mjerama u situaciji pandemije! Adventska poruka ne izaziva proteste po ulicama, zbog nje se ne pišu prosvjedna pisma, peticije pa čak ni u pogledu ograničenja kretanja ili protiv covid-potvrda. Pa ipak adventska poruka je vrlo, vrlo važna. Toliko važna da se ponavlja baš svakog adventa. Toliko je samorazumljiva da smo je zaboravili kao što to činimo s mnogim važnim stvarima što čine dio našeg života. Tek promotrena izbližega adventska poruka otkriva snagu koju u sebi nosi.
Stigli smo do posljednje nedjelje liturgijske godine u kojoj slavimo blagdan Krista Kralja. Blagdan je uveo 1925. papa Pio XI. na nedjelju prije blagdana Svih svetih, ali je liturgijskom reformom Drugoga vatikanskog koncila 1970. stavljen na posljednju nedjelju crkvene godine. Ovaj blagdan je zamišljen kao ustuk tadašnjem rastu sekularizacije te pojavi ideologije fašizma i nacizma. Kristovo se kraljevstvo počelo reklamirati kao priznanje Kristova kraljevanja u obitelji, društvu i državi; liturgijskim pak revidiranjem teksta Drugoga vat. koncila blagdan Krista Kralja dobiva nešto drukčiji naglasak već samim naslovom blagdana „Krist, Kralj svega stvorenja“, naglašava se eshatološka dimenzija Kristova kraljevstva kao cilj povijesti, svijeta i čovječanstva, odnosno njegovo je kraljevanje kozmološko i eshatološko, iako će se i dalje, primjerice, u ikonografiji Krista Kralja koristiti atributi zemaljskih kraljeva: plašt, žezlo, kruna. On je poseban kralj čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta; on je uvijek pobjednik, ali: „Non ferro sed ligno – Ne mačem nego drvetom (Križa)!“ Ulazak u njegovo kraljevstvo se postiže činjenjem dobra u ljubavi prema njemu i bližnjemu. To će biti jedini kriterij ! O ulasku u Kristovo kraljevstvo odlučit će sam Krist kao sudac svakomu čovjeku, svijetu i povijesti. Na ovomu svijetu ljudi i povijest sude Kristu; u onaj dan, Krist će suditi ljudima i povijesti. To je nepromjenjiva vjera Crkve koja u svom Credu – Vjerovanju nastavlja proglašavati: „ I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.“ U tolikim tisućljećima života na zemlji, čovjek se je naviknuo na sve; prilagodio se svakoj klimi, postao imun na gotovo svaku bolest (i na covid 19 !). Na nešto se ipak nikad nije priviknuo: na nepravdu. Bunimo se na samu zamisao da zlo i nepravda moraju ostati nekažnjeni i trijumfirati zauvijek. Na tu žeđ za pravdom odgovorit će sud. Jednom će sve to biti razjašnjeno!
Opširnije:34. NEDJELJA KROZ GODINU - ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA
Svaka crkvena godina (A,B,C) kad se nalazi pri svom svršetku ističe svojim odabirom biblijskih tekstova važnost naše sadašnjice kako bismo sadašnjim odlukama mogli bez straha „stati pred Sina čovječjega“. Završnica svijeta često se u Svetom pismu naviješta u slici prirodnih i društvenih katastrofa (kozmički poremećaji, geološki zastrašujući fenomeni, ratna razaranja i sl.). Međutim, sve su to biblijske slike kojima se ne daje opis konačnih događaja, nego oslik i u tom smislu samo navještaj u kojem nije bitna katastrofa svijeta. Vjernik je pak usredotočen na središnji događaj, odnosno na središnju osobu, a to je Sin Čovječji, Sudac i Presuditelj svijeta. Dakako, pri tom razmišljanju treba imati na umu da se Svemir, Zemlja, čovječanstvo i sama Crkva ne razvijaju nimalo jednostavno, panoramski pregledno. Nije to neki vez koji se mirno i skladno veze kao po nekom sigurnom nacrtu, nego su to češće eksplozije, nasilja, krize, lomovi, jauci, razaranja. Sva ta događanja liče više kobnom neuspjehu i promašaju, više kaosu nego kozmosu.
Isus je uvijek posebno osjetljiv za malene, prezrene, ranjive, odbačene. To je gotovo Isusov najpoznatiji stav, biti uz one koji su na rubu društva, koje gotovo nitko ne primjećuje – osim Boga!
Maleni, prezreni, odbačeni, siromašni u društvu uvijek su samo teret, uvijek višak, uvijek ih društvo želi ukloniti, kao neka smetala. I događa se to da, ako i neko prosječno društvo ne reagira na odbacivanje malenih i prezrenih, vrlo brzo i takvi prosječni dođu na red, nakon što su uklonjeni oni najjadniji. Zatim, tako to ide u nedogled. Po takvoj ljudskoj logici društvo bi uništilo samo sebe, jer se uvijek traži onaj najbolji, najjači, najuspješniji, a oni drugi se uklanjaju, tjeraju u kut. Evo, to je bio Božji pogled na ljudske krive čine. Isus je tu konkretan – ne, ni najmanjega ni najsiromašnijega ne odbacivati – on je naš brat, naša sestra!