Isusov dolazak u Jeruzalem bio je popraćen s nekoliko elemenata čija je simbolika veoma snažna. Prvi i najočitiji znak je mnoštvo koje je slijedilo Isusa i mahalo mu grančicama masline i palme. Često se može čuti da je to mnoštvo bilo isto mnoštvo koje je vikalo „Raspni ga!“, međutim to nije tako.
Mnoštvo koje je slijedilo Isusa slijedilo ga je zbog znakova koje je on činio na putu do Jeruzalema. Naime, velik dio Židova onoga vremena dolazio je u Jeruzalem kako bi u Hramu proslavili najsvetiji židovski blagdan, Pashu, u spomen na izlazak iz egipatskog ropstva. Stoga je to mnoštvo, koje je živjelo izvan Jeruzalema ili čak izvan Izraela, bilo ono koje ga je slijedilo, jer su u njemu prepoznali Mesiju, onoga koji liječi srca slomljena, vid vraća slijepima, a nijemima govor.
Za razliku od onoga mnoštva s periferije, oni koji su bili u centru Jeruzalema, tražili su način da ga ubiju. Koliko puta se nama dogodilo da neka druga osoba postane moćnija ili važnija od nas ili da velik dio ljudi staje uz osobu koja nama nije draga? U takvim situacijama, čovjek često krene farizejskim putem, krene napadati nevinoga, blatiti ga i tražiti koju mu jamu iskopati. U čovjeku se sve uzbudi i potiče ga na ratovanje protiv svoga bližnjega, a to nije Isusov put. Isusov put je put onoga koji jaše na magarcu i donosi mir.
Vjera je aktivno iščekivanje, hod prema naprijed. Nažalost, vjeru često definiramo s obzirom na prošlost i na samu tradiciju. Promjene u Crkvi ponekad se doživljavaju kao napadi na vjeru jer zadiru u prošlost našega djetinjstva ili naših običaja.
No Bog Biblije, o kojemu govore prorok Izaija i apostol Pavao, mijenja perspektivu: „Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo.“ Vjera je doista vjera u Boga, samo ako ulazi u život koji priprema budućnost koju je Bog obećao u Isusu Kristu.
Bog daje život i nadu srcima koja se nalaze u najvećem očaju, beznađu i dubokom besmislu. Vjernici su pozvani u tom i takvom svijetu graditi oaze nade i smisla, otkrivajući Izvor žive vode, koji natapa i daje da izraste zelenilo te da procvjeta u pustinjama našega života i našega svijeta. Taj izvor je nepresušni izvor ljubavi u Bogu. Vjernici su pozvani crpsti na tom izvoru, izvoru čistog milosrđa. Milosrđe koje nas oslobađa od svega što nas zatvara u nas same, milosrđe koje otvara put u pustinji i pustoši, otvara prema novoj budućnosti.
Na svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 2022., i ujedno na zaštitnicu i Dan Hrvatske dominikanske provincije, nakon euharistijskog slavlja u samostanskoj i župnoj crkvi blaženog Augustina Kažotića na zagrečakoj Peščenici, u dvorani „Fr. Dominik Barač - dominikanca, mučenik“ uslijedilo je predstavljanje dviju novih knjiga dominikanaca Mirka Vlka, vikara u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Hamburgu i Alojza Ćubelića, profesora filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Alojz Ćubelić je predstavio knjigu Mirka Vlka "Complexio oppositorum, Politička teologija 20. stoljeća: Carl Schmitt i Johann Baptist Metz", a fra Anto Barišića, kapucin i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, predstavio je knjigu Alojza Ćubelića "Filozofsko-teološki ogledi".
Opširnije:Dvije nove knjige u izdanju Dominikanske naklade Istina
Kako opisati prispodobu današnjeg evanđelja? Je li ona prispodoba o raskajanom sinu, milosrdnom ocu ili pak o ražalošćenom sinu? Isus ju je izrekao u jednom šarolikom društvu, s jedne strane bili su carinici i drugi grešnici, s druge strane su ga slušali farizeji i mrmljali. Stoga je ova prispodoba upućena svima, kako ljudima koji su ga tada slušali, tako i nama koji danas slušamo Božju riječ.
Prava istina ove parabole jest da ona zahvaća čitavoga čovjeka, u različitim trenutcima čovjekova života. Koliko smo puta mi sami bili poput prvoga sina, prosipajući blago našeg kršćanskog dostojanstva čineći različite grijehe, prodajući zlato za blato kako bismo utažili niske strasti u nama? A opet, koliko smo i sami bili potrebni Božjeg i ljudskog milosrđa kada smo „došli k sebi"? Bili smo spremni učiniti sve kako bismo zadovoljili pravdu i primili kaznu, ali smo zauzvrat dobili milosrđe. Ili smo pak bili poput milosrdnog oca, da su nam drugi učinili nepravdu, da smo mi nosili posljedice tuđega grijeha, da su naši bližnji iznevjerili naše povjerenje, a ipak, mi smo u ljubavi trpili. Ljubavi koja boli i krvari, upirući pogled u daljine u koje su otišli naši bližnji. Nemalo puta se dogodilo da smo se možda i umorili čekajući naše bližnje da se vrate, pa smo otišli svojim poslom, svak na svoju stranu.

Obraćenje - jasan zahtjev u Božjoj riječi ove nedjelje. Isus u Evanđelju upozorava: Ako se ne obratite, propast ćete. Poziv na obraćenje prisutan je i u Pavlovoj poslanici u obliku upozorenja da se ne padne u idolatriju te da je potrebno uključiti se u borbu protiv kušnja. U prvome čitanju obraćenje se javlja u obliku odlučujućega obrata u Mojsijevu životu, pri čemu on od Gospodina prima ono što je prije kanio ostvariti sam - osloboditi Izraelove sinove iz Egipta.
Tri liturgijska čitanja nit vodilju imaju i u predstavljanju odnosa između Božje riječi i događaja. Događaji u svakodnevici, ponavljane geste, postaju prigoda za osluškivanje i slušanje Boga koji se obraća Mojsiju. Grm u plamenu koji gori, a ne izgara, predstavlja spoj nama dohvatljivoga i onoga što nas nadilazi; spoj ljudskoga i božanskoga; naravnoga događaja i Božje prisutnosti. To doživljavamo u svakome susretu Boga i čovjeka. Događaji koji su se dogodili u prošlosti i posvjedočeni u Svetome pismu, postaju razumljivima kršćanima u Korintu i otvaraju smisao Božje riječi za njih. Događaje u sadašnjosti, preuzete iz dnevnih vijesti (jedan vojno-politički događaj i jedna nesreća), Isus rabi kao poziv na obraćenje.
Mnogima je od nas Sveto pismo Staroga zavjeta knjiga sa „sedam pečata“, teško razumljiva. Nikakvo čudo, rekli bismo, ako smo pročitali ili pozorno poslušali prvo (starozavjetno) čitanje iz bogoslužja druge korizmene nedjelje. Doista se doima „prastaro“, iz pradavnih vremena! I po sadržaju i po načinu njegova prikaza. Riječ je o sklapanju saveza između Boga i Abrahama.
Abraham je – prema Božjem naputku – zaklao i rasjekao na pole određene životinje te pri zalasku sunca umoran pao u duboki san. Kad je pao gust mrak, „pojavi se zadimljeni žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abrahamom rekavši: "Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata." Što to znači i koji je smisao toga zastrašujućeg i gotovo brutalnog čina?
Kijev, 1. ožujka 2022., 18.00 sati
1. ožujka je prvi dan proljeća u Ukrajini. Kako sam pročitao na jednom od lokalnih internet portala, „ovo je dan koji ljudi uvijek željno čekaju“. Prvi ukrajinski proljetni dan u Kijevu počeo je snježnom olujom. Ujutro su ulice bile bijele. Ali većina nas nije toliko svraćala pozornost na snježne pahuljice ili druge znakove prirode koja oživljava koliko na uznemirujuće signale rata: više pucnjave, sirena i vijesti o tome što se događa na ulicama i kako je svijet reagirao na ove događaje.
Sinoć se javio otac Miszka iz Fastiva; jako sam se zabrinuo za njega jer su u 20 sati počele borbe u gradu. Ukrajinska vojska oborila je ruski avion. U daljini se moglo vidjeti kolone vojnika. Postalo je opasno i odmah je došlo gotovo 80 ljudi iz susjedstva da kod nas prenoće. Neki sa svojim psima, mačkama i drugim kućnim ljubimcima. U domu sv. Martina de Porresa nikada nije nedostajalo životinja, od konja i magaraca do papiga i drugih živopisnih ptica. Otac Pawel u samostanu ima psa, a otac Jan posebno voli mačke. Dakle, braća dominikanci jako dobro razumiju da ljudi ne žele ostaviti svoje životinje same...
Odustati ili se nastaviti boriti protiv kušnji? Što nam govori Isus?
Đavao uvijek udara tamo gdje smo najslabiji, ili bolje rečeno najjadniji. Primjer toga je upravo Isusova kušnja u pustinji. Nakon što Isus nije jeo 40 dana, baš tada dolazi đavao da ga iskuša – i to baš u onome u čemu je Isus kao čovjek bio najjadniji – gladan. Đavao dolazi s riječima: "Ako si Sin Božji, reci ovomu kamenju da postane kruhom!" No, vidimo Isusov čin obrane – Svetim pismom! Jasno odgovara da "čovjek ne živi samo od kruha", već je čovjeku nešto drugo potrebno za život – Riječ Božja, život po toj riječi.
Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća nekoliko poljskih dominikanaca potajno je dolazilo u Ukrajinu i pastoralno djelovali. Od 1993. dominikanski red se službeno vratio u Ukrajinu, a potom i u Rusiju. Kao Vikarijat sv. Mihaela Arkađela. Od 2016. godine u Ukrajini djeluje provincijski vikarijat Poljske dominikanske provincije koji se sastoji od šest dominikanskih ustanova: samostan u Kijevu i pet redovničkih kuća (Lavov, Čortkiv, Hmeljnicki, Fastiv i Harkov). Posljednjih godina dominikanci su nastojali obnoviti, gdje je to bilo moguće, devastirane crkve i samostane, te obnoviti redovni vjerski život.
Dominikanska prisutnost u Ukrajini ima nekoliko dimenzija: intelektualnu (Institut sv. Tome u Kijevu, izdavačka kuća Kairos, katehetski centar „Stablo života“, škole, internetski časopis „Verbum“), pastoralnu (vođenje župe, razne vrste pastoralnog rada, centar za propovijedanje) i karitativnu (Dom sv. Martina de Porresa u Fastivu).