
Na blagdan Svete obitelji i sv. Stjepana, u crkvi bl. Augustina Kažotića svečanim euharistijskim slavljem zaključena proslava 800. obljetnice smrti sv. Dominika i 800 godina od dolaska dominikanaca u hrvatske krajeve i neprekinutog djelovanja. Misu je predvodio provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković, u koncelebraciji s braćom dominikancima, u zajedništvu sa sestrama dominikankama i članovima laičkih bratstava sv. Dominika. Liturgijsko slavlje animirali su ujedinjeni zbor sa svim članovima zborova naše župe te dječji zbor i orkestar „Kažotići“. Ujedinjeni zbor je premijerno izveo četveroglasnu Misu posvećenu sv. Dominiku koju je skladao Slavko Nedić.
Kroz čitavo vrijeme došašća pripremali smo se na „pojavak Gospodina našega Isusa Krista“, koji se ima pojaviti pred nama i mi pred njim radi vjere kojom ga očekujemo. On je u točno određenom povijesnom trenutku već rođen, u punini vremena. Prošao je ljudski život u vremenu, kroz čitav svoj život bio je tu za drugoga, bio je proegzistentan. Dok čitamo evanđelja vidimo da je Isus išao u susret upravo onima koje su svi odbacili i prezreli, onima na marginama društva. Isus nam daje primjer kako pristupiti čovjeku; te poput pravog pedagoga pomaže čovjeku naći onu sponu koja ga sputava u životu, bio to grijeh ili bolest, liječi ga; i svakomu na rastanku bez osude poručuje: „Idi i ne griješi više.“
Prisutan u svojoj Crkvi po sakramentima ostaje nam dostupan, vidljiv, opipljiv i danas, daje da ga susretnemo u vjeri, ali koliko smo ga upoznali? Čini mi se kao da nam je uvijek dio njegova lica ostao skriven kao zagonetka. Često puta čovjek u svojoj imanentnosti traži neke znakove, traži dokaze i želi vidjeti Gospodina onakvog kakav jest. A on, prerušen u našeg bližnjeg prolazi pokraj nas svakodnevno: i u susjedu na katu iznad mene, i ispod mene i pored mene, u onoj starici u čijim se od posla i napora smežuranim rukama prebiru zrnca krunice i u onom bolesniku koji je već u terminalnoj fazi svoje bolesti. On je tu.
Ima blagdana koje možemo i ne slaviti, i zbog toga se ne osjećamo nimalo loše. No nije tako s Božićem. Nije baš jednostavno pustiti da Božić tek tako prođe, a da nam se ne bi barem malo stisnulo u grudima i u srcu. Teško je ne slaviti Božić, a da duboko u sebi ne osjetimo neku prazninu. Božić nije blagdan kao drugi blagdani i praznici. Blagdan Božića zahvaća ljude više nego svi drugi blagdani i slavlja. Božić je kao dio nas, dio našeg bića.
Svetkovina Kristova rođenja u svim se Crkvama (osim u Armenskoj) slavi 25. prosinca (bilo po gregorijanskom, bilo po julijanskom kalendaru). Svetkovina nastaje u Rimu početkom IV. stoljeća, vjerojatno kao odgovor kršćana na poganski državni blagdan „Natale Solis Invicti“ (Rođendan nepobijeđenoga Sunca), koji se slavio na taj dan. Božić slavi Krista, istinskog pobjednika, koji je povezao zemlju i nebo, pravo Sunce, koje nije utonulo u smrt, nego ponovno dolazi u slavi.
Ovih smo dana često slušali i čitali u masmedijima o „čarolijama“ Adventa i Božića. Što, doista, naša kršćanska Crkva kaže što je to tako očaravajuće u Božiću? Pa već sam taj jedinstven hrvatski (slavenski) naziv BOŽIĆ – Mali Bog! Drevni crkveni oci rado govore o Božjem „sagibu“ prema čovjeku, „synkatabasis“ – „condescensio“. Bog je čovjeku prišao s tolikom ljubavi da postane Mali Bog, Bog po mjeri čovjekovoj. Bog, Sin Božji odvjeka, progovorio mu je ljudskim jezikom, štoviše pristupio mu je u ljudskoj prilici; postao je djetešce da pokaže koliko je željan naše ljubavi. Nije li i sam najprije učinio što će poslije proglasiti preduvjetom ulaska u Kraljevstvo: „Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete ući u kraljevstvo Božje.“ Tako blagdan Božića postaje – po svojem najizvornijem smislu – blagdanom novih međuljudskih odnosa, blagdanom ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Poziva nas da budemo željni jedni drugih, poduprti jedni drugima – u obitelji, susjedstvu, sugrađanstvu, u zajednici naroda i države, u Crkvi – u ujedinjenom čovječanstvu. Otkako „on sebe dade za nas“, kako stoji u polnoćnoj poslanici, pozvani smo da budemo čuvari jedni drugih, da svim bićem opovrgavamo davnu drskost Kajinovu koji Boga pitaše: „Zar sam ja čuvar brata svoga“ (Post 4,9), jer - tako baš treba i biti: da svatko od nas bude čuvar brata svoga!

U Dominikanskom mjesecu za mir koji je ove godine posvećen Venezueli, a poseban je spomen na četvrtu nedjelju došašća, u samostanskoj i župnoj crkvi blaženog Augustina Kažotića, pod dirigentskom palicom Ante Sladoljeva, održan je Božićni koncert SO DO orkestra djece i mladih El Sistema Hrvatska. Orkestar vodi poznati glazbenik Ricardo Luque, podrijetlom iz Venezuele.
Liturgijska godina oblikuje nas da budemo ljudi koji hrabro iščekuju Kristov dolazak. Došašće nas strpljivo poučava da ne započnemo slavlje prerano, da se odupremo iskušenju slavljenja Kristova rođenja prije nego dođe, iako su posvuda natpisi „Sretan Božić“, da se odupremo želji da otvorimo darove prije samoga Božića. Krist je dar i poštujemo dar čekajući trenutak darivanja. Čekanje nije puka pasivnost. Pozorni smo, otvarajući se onome što će doći, kao što se majka priprema za porođaj.
Iščekivanje je bitna odrednica kršćaninova života. Bog dolazi iznutra, iz dubine nas samih. Sveti Augustin kaže da je Bog bliži nama nego što smo mi sami sebi. Bog nam dolazi kao što dijete dolazi majci, u dubini njezina bića, i polagano je preobražava. U došašću mi smo poput ljudi koji se okupljaju i iščekuju rođenje.
Došašće priprema susret: treba se pripremiti, otvoriti se. Od svakoga se čovjeka traži da pokuša, da se potrudi. No nema jednakosti između ljudskog nastojanja i Božjega dara: nikada takav dar neće biti „zaslužen“, on uvijek ostaje dar, a ne neka vrsta dugovanja. I upravo tu značajku najbolje ističe vrijeme došašća.
SO DO ORKESTRA DJECE I MLADIH
EL SISTEMA HRVATSKA
u crkvi bl. Augustina Kažotića na Peščenici u nedjelju 19. prosinca u 20.00, tj. nakon večernje mise.
Pod dirigentskom palicom Ante Sladoljeva izvest će djela Straussa i Corellija te najljepše božićne melodije iz cijelog svijeta.

Orkestar vodi poznati glazbenik Ricardo Luque, podrijetlom iz Venezuele. A mi smo u Dominikanskom mjesecu za mir koji je ove godine posvećen Venezueli, a poseban je spomen na četvrtu nedjelju došašća.
Ulaz je slobodan.
Postoji li neka unaprijed radost, neki predujam, neka „akontacija“ radosti? Svakako, biti Adventa pripada radosno očekivanje jednoga posebno velikog značajnog Dolaska – Božjeg utjelovljenja! Biblijski tekstovi treće adventske nedjelje odzvanjaju radosnim porukama, ushitima te stoga u katoličkoj liturgiji ova nedjelja od starine nosi ime „Gaudete“ – Radujte se!
„Radujte se uvijek u Gospodinu! Da, ponavljam, radujte se!… Gospodin je blizu“, piše sv. Pavao Filipljanima. Ugodno se čuje – reklo bi se – i tko se ne bi želio radovati i radosno se osjećati? (Neukusna bi bila ovdje ona šaljiva poruka: „Bog ti je stvorio lice, smijati se moraš sam“!). Ali, ako mi nije do radovanja, ni do smijeha, jer patim zbog gubitka drage osobe, jer sam pogođen teškom bolešću, jer su me djeca kao starog roditelja ostavili ili „strpali“ u umirovljenički dom, a imam sve uvjete života u vlastitom domu? Sigurno, život nije, ne može ni biti samo veselje, neprekinuta pjesma; teško je biti veseo kad suze same teku; teško je biti veseo kad oči vide toliko boli, toliko nepravde, toliko bijede, mržnje; teško je biti veseo kad nam gaze dušu i srce, kad je križ na ramenima, kad smo na križu. Ipak sv. Pavao piše: „Radujte se uvijek u Gospodinu!“ On ovo piše dok je sam u zatvoru i čeka proces suđenja; štoviše mora računati da ga čeka mučenje i „glavosjek“! (kao rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt na križu!). Jasno je, Pavao ne želi niti može zapovjediti radost. Teško je to riječima izraziti što Pavao zapravo želi reći. Radujte se, jer pripadate Bogu. Vi ste skriveni(skroviti) u Gospodinu kao dijete u utrobi majke. Bilo što da dođe, vi ste u Bogu i Njime okruženi i nošeni. Uostalom, nama se ne može ništa dogoditi. „Bilo da živimo ili umiremo mi pripadamo Gospodinu“, piše Pavao drugdje.
Opširnije:TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA - Može li se radost zapovjediti?
U došašću se u liturgiji ponovno čitaju velika proroštva o konačnoj Božjoj intervenciji u korist svojega naroda. Odjekuju danas riječi proroka Baruha: „Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti, stavi na glavu vijenac slave Vječnoga“ (Bar 5, 1-2).
Zašto ponavljati ta obećanja? Te su riječi upućene i nama. I mi trebamo još jednom čuti te riječi nade jer se ponekada i mi nalazimo u progonstvu, u pustinji. Vrijeme došašća vrijeme je pripremanja darova za božićne blagdane. Neki su već ukrasili božićno drvce, pripremili jaslice. Sjećate li se kako je bilo prije 30 godina? Čestitke su bile u ozračju rata, s motivima jaslica u porušenim crkvama, s motivima branitelja… Tada su bile snažne riječi vjere, nade i ljubavi. Danas su čestitke drugačije. I Božić je drugačiji, reći će neki. No mislimo na darove. Mnogi nude prijedloge za darove i savjete kako najbolje proslaviti božićne blagdane.